Prije nego što Giro udari u Dolomite ovog vikenda, osvrnimo se na vrijeme kada smo vozili njegove legendarne uspone
Dolomiti su planine magije i čuda, gdje lokalni folklor pretvara nazubljene vrhove u dvorce mitskih kraljeva s tornjevima, blistava jezera postaju začarani bazeni blistavog blaga, a zavijajuće snježne oluje izazivaju pljuvačku i bijes drevnih duhova. Dok vozim bicikl Passo Pordoi od 2, 239 m, uzvišenim prolazom kroz ovu očaravajuću regiju poznatu kao 'Monti Pallidi' (Blijede planine), priče me okružuju.
Legenda kaže da je srebrnaste kamene tornjeve ispred, koji u zoru sjaje zlatom, ružičasto i ljubičasto, naslikao čarobni gnom kako bi princezu koja živi u zvijezdama namamio natrag svom zemaljskom princu. Bijeli runolist na livadama njeni su darovi s mjeseca. Čak i ljubitelji biciklizma ovdje postaju oduševljeni. U 1940-ima, mještanin koji je gledao Giro d’Italia tvrdio je da je vidio talijanskog biciklista Gina Bartalija kako se uspinje padinama uz dva anđela, poput para nebeskih domestiquea. Danas, dok prelazim na vrh prijevoja, nalazim samog pokojnog Fausta Coppija kako duhovita na njegovom vrhu. Talijanski heroj ovdje je ovjekovječen u ogromnom spomeniku na kojem je prikazan kako klizi kroz more obožavatelja.
Prinčevi, duhovi, anđeli i prvaci simboli su čarobne privlačnosti Dolomita, mjesta UNESCO-ve svjetske baštine u sjeveroistočnoj Italiji prepunog geoloških čuda i ključnog hodočašća za bicikliste još od Giro d' Talijanski prvi napad ovdje 1937. Postoji nešto u nadzemaljskoj geologiji regije, sa svojim visokim tornjevima i iskrivljenim kamenim stupovima, te intenzivnim sunčanim zrakama na velikim visinama, što nadahnjuje maštarije i sanjarenja. Izbočene kronike mitova i legendi samo naglašavaju strahopoštovanje koje budi ovaj veličanstveni krajolik. I upravo je ta mješavina blistave ljepote i zastrašujućeg terena ono što privlači bicikliste u ovo područje.
Dolomiti su krasili Giro više od 40 puta, a slavni talijanski biciklisti kao što su Bartali, Coppi i Alfredo Binda ovdje su stekli svoju reputaciju. Elegantna imena uspona – Campolongo, Falzarego, Valparola – kotrljaju se s jezika blagim ritmom i kadencom koja evocira duge vijugave ceste koje ih presijecaju. Coppi, peterostruki prvak Gira, obožavao je netaknutu ljepotu Pordoija, koji je 13 puta predstavljen kao Cima Coppi – najviša točka Gira.
‘Tamo sam bio prvi na vrhu pet puta, možda zato što sam kad god sam bio u tom području mogao prekrasno disati,’ rekao je Coppi. Stare sepia fotografije prikazuju velikog šampiona kako brusi šljunčane ceste pored snijegom prošaranih stijena, progonjen trzavim automobilom njegovog tima s otvorenim krovom s oznakom Bianchi.
Ovdje se okupljaju i jahači amateri. Svakog lipnja regija je domaćin Sella Ronda Bike Daya, kada su ceste zatvorene za promet i više od 20 000 vozača kreće na rutu Sella Ronda, prelazeći četiri prolaza – Campolongo, Pordoi, Sella i Gardena – poznatog skijališta Sella Ronda. turneja. Maratona dles Dolomites slijedi u srpnju, s 9 000 vozača koji se bore na jednoj od tri staze, od 55 do 138 km. Talijani se bave sportom u stilu: mnogi vozači dolaze tjedan dana ranije na zabave i treninge, utrka se prikazuje na TV-u, a stanice za hranjenje snabdjevene su štrudlom od jabuka.
Ove godine obilježavamo 30. izdanje Maratone, zbog čega sam došao kušati spektakularne planine na kojima je izgrađena legendarna reputacija utrke. Slijedeći petlju u obliku osmice sličnu Maratoninoj stazi srednje udaljenosti, naša ruta pokriva 106 km i 3130 m uspona, označavajući četiri prijevoja Sella Ronda i dodatne uspone na 2105 m Passo Falzarego i 2, 200m Passo Valparola. Ova klasična ruta također će činiti većinu 14. etape Gira 2016. u subotu 21. svibnja, kada će pro peloton juriti tim istim cestama zapanjujućim brzinama.
Longo ruta
Moja vožnja počinje u hotelu La Perla u Corvari, elegantnom utočištu obloženom drvom smještenom ispod nazubljenog masiva Sella. Nije lako spojiti luksuzne bistroe i spavaće sobe sa znojnim biciklistima, ali La Perla je to uspjela. Hotel organizira ture 'Leading Bike' u suradnji s Pinarellom (koji je opremio poseban biciklistički salon s biciklima koje voze Miguel Indurain i Sir Bradley Wiggins) i biciklističkim turoperatorom InGamba, čija je primamljiva mantra – 'Eat up the miles, drink in kultura' – svidjet će se svakom vozaču. S mehanikom na licu mjesta, soigneurima i izdašnim jelima pripremljenim u restoranima u stilu planinskog utočišta, to je lijepo mjesto za provesti tjedan dana u Dolomitima.
U mojoj vožnji pridružuje mi se Klaus, vlasnik Melodia del Bosco, još jednog hotela prilagođenog biciklistima u obližnjoj Badiji, i još jedan lokalni biciklist po imenu René. Obojica su mi rekli da nisu baš u formi nakon zimskih uživanja, ali Klaus izgleda mršavo kao žbica kotača, a René ima bicepse i četveroglavce kao Sir Chris Hoy. Zakopčavam svoje pedale siguran u spoznaju da ću danas biti lanterne rouge.
Nakon što prođemo pokraj drvenih koliba Corvare, odmah se počinjemo uspinjati glatkim asf altiranim putem do 1850 m visokog Passo Campolongo koji vijuga kroz otvorenu zdjelu planinskih pašnjaka i borovih šuma. Trava na livadama, koja blista na ranojutarnjem suncu, besprijekorna je poput zelenila Auguste. René mi je rekao da Corvarin grb prikazuje zelena polja, crvene planine i bijelo nebo, a ta se slika odražava u tri sloja livada, kamenih vrhova i otvorenog neba ispred – iako je danas nebo bogato Azzurri plavo.
Sa svojim blagim nagibom od 5-7%, cesta se razvija poput prostirke dobrodošlice dok se penjemo prema nebu, pored skijaških žičara, lavinskih barijera, pastirskih koliba i sivih obronaka. Cesta se vrti kroz niz ukosnica za koje René i Klaus kažu da podsjećaju na Moto GP stazu u Mugellu. Očito je jako zabavno ako se spuštate.
Od prvog pritiska pedale, nemoguće mi je odvojiti pogled od zadivljujućih sivih nazubljenih tornjeva masiva Sella, oko kojeg će se vrtjeti naša ruta. Daleko odozdo, oštre litice izgledaju kao nazubljeni zubi morskog psa koji grizu horizont. U tako nezemaljskom krajoliku, lako je uroniti um u sve te divlje lokalne legende.
Prava povijest iza ovog krševitog terena nije ništa manje izvanredna. Prije dvjesto pedeset milijuna godina Dolomiti su bili dio spektakularnog koraljnog grebena u primordijalnom oceanu Tethys, isklesanog tijekom vremena od gomila stlačenog morskog sedimenta. Godine tektonske aktivnosti i vulkanske erupcije pomogle su transformaciji ovog grebena u njegov zemaljski teren. Ali voziti bicikl oko ovih jezivih kamenih tornjeva znači istražiti drevni podvodni greben koji su titanske sile iskovale u jedinstvene arhitektonske oblike.
Na vrhu Passo Campolongo nalazi se mali plato s restoranom na vrhu planine. Idemo ravno pokraj njega u potrazi za zujanjem našeg prvog spusta, koji se pred nama otvara kao niz uskovitlanih skretnica, okruženih borovima i otkrivenim ožiljcima od stijena. S prosjekom od 7,1%, spust je strmiji od penjati se, a cesta prema dolje je ljepljiva i poziva vas da vozite zavoje velikom brzinom. Navlačimo jakne i započinjemo vijugavo putovanje prema selu Arabba 274 m niže. Čak ni motociklisti, kod kojih je Sella Ronda toliko popularna, ne stižu u dolinu prije nas.
Potjera za Coppijem
Drugi od četiri uspona koji čine rutu Sella Ronda je Passo Pordoi od 2239 m. Dovršena 1904. godine, cesta se vijuga kroz livade okružene borovom šumom i sivim grebenima. Uspon od 9,4 km je strmiji od Campolonga, s prosječnim nagibom od 6.7% i neki oštri udari na 9%. Više od 30 ukosnica čuva njegove padine, a ja se više puta izvlačim iz sedla kako bih pomaknuo opekotinu od mliječne kiseline u tetivama koljena. Nadahnjujuća je karakteristika Dolomita da su usponi ovdje tako otvoreni, što vam omogućuje da bacite pogled na dolinu ili buljite u litice koje krunišu vrh ispred vas.
Kada konačno stižemo do prijevoja, zaustavljamo se kod spomenika Coppiju. Klaus mi je rekao da je uobičajeno skinuti svoju biciklističku kapu i staviti je na glavu velikog šampiona. Na ploči piše: 'U sjeni ovih veličanstvenih dolomitskih vrhova, ova će brončana ploča zauvijek svjedočiti o neusporedivim podvizima najvećeg biciklista. Za Fausta Coppija, Il Campionissimo, prvak nad šampionima.’
Na istoku je kružna kosturnica s ostacima 8 582 njemačka i austrougarska vojnika koji su ovdje poginuli. Dolomiti su bili poprište žestokih borbi u oba svjetska rata, pri čemu su mnogi vojnici umirali od hladnoće i izloženosti, kao i od žestoke borbe.
Kada počinjemo spust, prisjećam se priče s Giro d’Italia 1940. Bartali – tada Coppijev suigrač u momčadi Legnano – skrenuo je lijevo pri dnu umjesto da skrene desno na Passo Sella. U trenutku kad je Bartali sustigao svog 20-godišnjeg timskog kolegu, Coppi (koji je vodio utrku) počeo je pucati nakon nekoliko iscrpljujućih dana u sedlu, pa je Bartali bio prisiljen natrpati snijeg niz stražnju stranu Coppijevog dresa kako bi oživio njegovi duhovi.
Pazim da skrenem ispravno i započnem treći uspon u danu na Passo Sella. Uspon počinje u hladovini guste borove šume koja pruža dobrodošlicu. Nagibi pri dnu lebde oko 6%, ali skaču na 7-8% na gornjim padinama. Međutim, posljednjih nekoliko kilometara Passo Sella uvjerljivi su kao i svi koji sam vozio. Okrećući se oko jedne od posljednjih ukosnica, uzdižemo se uz strmu padinu da bi nas dočekao zid divovskih sivih kamenih piramida koje izbijaju iz zemlje ispred nas. Očaravaju svojom veličinom i veličanstvenošću. Pitam Klausa hoće li se ikada naviknuti na takve zadivljujuće krajolike na svom pragu. Uz osmijeh i njegovo odmahivanje glavom, imam svoj odgovor.
Dan u Gardeni
Nekoliko bijelih oblaka i kapi kiše prate naš spust prema završnom usponu petlje Sella Ronda – 2, 136 m Passo Gardena. Ali mračno vrijeme samo naglašava surovu ljepotu našeg okruženja.
Početni kilometri Passo Gardena imaju dug, ravan uspon kroz šumovitu dolinu u sjeni impozantne litice, prije nego što stignete do kratke visoravni na pola puta uspona. Pedalirajući prema nazubljenim vrhovima na njegovom vrhu, osjećam se kao da započinjem opsadu ogromne tvrđave. Međutim, s prosječnim gradijentom od 6%, znam da je ovo borba u kojoj će strpljenje pobijediti.
Kada konačno stignemo do divljeg i vjetrovitog vrha, s gomilom divovskih gromada i oštrih kamenih tornjeva, Klaus mi govori da se isplati otkotrljati nekoliko stotina metara na drugu stranu, gdje odmaralište Rifugio Alpino nudi spektakularne poglede. Zaustavljamo se malo da odmorimo noge i nahranimo pogled na dolinu ispod nas. Spust će biti zabavan, kaže Klaus. Val Gardena, obližnja skijaška staza, domaćin je brojnih utrka Svjetskog kupa u spustu, a vijugava siva vrpca ceste ispred nas potvrđuje da ćemo također uživati u finoj zabavi uz pomoć gravitacije.
Spust uključuje duge ravnine na kojima možemo ubrzati, prošarane nekim oštrim ukosnicama koje nas vraćaju natrag u sigurnosni način rada. Povremene velike pukotine na cesti, ožiljci žestoke zime, izgledaju dovoljno velike da progutaju kotač, ali je površina ceste uglavnom dobra. Divovske lavinske barijere nižu se uz vrh s naše lijeve strane, dok oblaci bacaju sjene na šumu s naše desne strane. Prebrzo napravim nekoliko zavoja i obuzdam se, ali Klaus i René su vještiji i pucaju naprijed, pored crvenih žičara, drvenih koliba i stabala ariša, sve dok se ne vratimo u Corvaru.
Potrebno je ponoviti Passo Campolongo kako bismo završili rutu u obliku osmice koju smo planirali, ali to je blag uspon i služi kao dobra prilika za razgovor o biciklizmu i opremi. Fasciniran sam što Klaus i René nose sportsku odjeću Rapha i čini se da su više zainteresirani za razgovor o Sir Bradleyju Wigginsu nego o Vincenzu Nibaliju. Koliko god britanski biciklisti vole istraživati biciklistička igrališta u inozemstvu i uživati u naslijeđu talijanskog biciklizma, čini se da su naši europski rođaci jednako oduševljeni britanskom biciklističkom kulturom.
Kada ponovno stignemo do grada Arabba, ovaj put se račvamo lijevo i uživamo u uzbudljivoj vožnji dolinom do grada Andraz, koja uključuje 200 m spusta u 10 km. Udaram o padove, snažno pedaliram i uživam u slobodnoj brzini. Projurimo kroz niz krem kuća i hotela boje breskve u uspavanom selu Pieve di Livinallongo, prije nego što klizimo duž balkonske ceste do Andraza.
Odavde počinjemo posljednje uspone dana, prvo do Falzarega, prije nego nastavimo istom cestom do Passo Valparola. Prijevoj Falzarego izgrađen je na vrijeme za Zimske olimpijske igre 1956. u obližnjoj Cortini d’Ampezzo. Prvi dio je dovoljno blag i probijamo se kroz mirisnu borovu šumu koja ima mnogo lažnih ravnica. Šuma se otvara u intervalima kako bi se povremeno mogao vidjeti dolina ispod, što nam pomaže dokazati da zapravo napredujemo okomito.
Kod zaseoka Pian di Falzarego prolazimo pored male kapelice. Na gornjim padinama idemo u tunel i sklupčamo se oko uskog ukosnog zavoja izrezbarenog u planinskoj padini, što znači da uranjamo u sjenu špilje prije nego što izronimo na sunce s druge strane. Pametno projektiranu cestu ovdje drže kameni lukovi koji izdaleka podsjećaju na rimske ruševine. U posljednjim kilometrima gusta zelena šuma ustupa mjesto šiljastim stijenama, hrpama sipare i kolosalnim pločama stijena. Nakon 885 m uspona, to je neprijateljski doček i osjećam se neobično ranjivo.
Unatoč hladnom prijemu, isplati se nastaviti još 1,2 km do Passo Valparola. Ova posljednja dionica je teška, zahvaljujući nekim opakim nagibima od 15% i okrutnom načinu na koji cesta nudi pogled na zamišljene vrhove, iako se pravi krije iza gromada i litica.
Kad stignem do Passo Valparole otkrivam strog, ali upečatljiv krajolik koji je još uvijek prošaran ožiljcima iz žestokih bitaka koje su ovdje vodile talijanske i austrijske trupe tijekom Prvog svjetskog rata. S obzirom na njegovu mračnu povijest, na vrhu vlada neiznenađujuće jeziva atmosfera. S desne strane nazire se monolitni vrh Lagazuoi, planina visoka 2835 m koja skriva ratne tunele, rovove i mitraljeske kupole. Muzej bilježi neke od brutalnih borbi koje su se ovdje odvijale i odjednom se moja privatna bitka s planinom više ne čini toliko važnom.
Nakon što smo neko vrijeme istraživali vrh, započinjemo naš posljednji spust natrag u Corvaru. Mještani ovdje uživaju u uzrečici: ‘Pedala forte, mangia bene’ (pedala jako, jedi dobro) i sva trojica jedva čekamo da se vratimo u hotel kako bismo napali drugu vrstu planine – onu od tjestenine. Kad stignemo u Corvaru, dok kasnovečernje sunce boji nove vatrene nijanse na izbijeljenim vrhovima koji okružuju grad, naša je ruta u obliku osmice konačno završena. Ovo je vožnja koja će dobiti ocjenu 10 od 10 za bilo kojeg neustrašivog biciklista željnog istraživanja planina bogatih poviješću, herojima i legendama.
Kako smo tamo stigli
PUTOVANJE
Monarch Airlines (monarch.co.uk) leti za Veneciju Marco Polo iz London Gatwicka, Birminghama i Manchestera, s cijenama već od £64 povratna. Prijevozi od Venecije do Alta Badije dostupni su taksijem, shuttleom ili zajedničkim autobusima.
SMJEŠTAJ
Hotel La Perla (hotel-laperla.it) u Corvari nudi prilagođene biciklističke pakete 'Leading Bike', uključujući planove obroka, obilaske s vodičem, usluge pranja rublja, najam bicikala i više. Pinarello Passionate Lounge na licu mjesta sadrži neke legendarne bicikle, uključujući one koji su pripadali
Sir Bradley Wiggins i Miguel Indurain. Paketi od tri noćenja počinju od £286 po osobi, što uključuje najam Pinarello Dogme F8 i usluge mehaničara i soigneur-a. Sada su dostupni posebni Giro d’Italia paketi.
INFORMACIJE
Posjetite turističku web stranicu Alta Badie (altabadia.org) za informacije o novoj infrastrukturi „Bike Friendly“, što znači da biciklisti mogu uzeti karte ruta i besplatno nositi bicikle na ski liftovima. Možete rezervirati vođene izlete kroz Dolomite Biking (dolomitebiking.com).
HVALA
Hvala Vicky Norman iz Heaven Publicity te Nicole Dorigo i Stefanie Irsara iz turističke zajednice Alta Badie na organizaciji putovanja; obitelji Costa, Piu Planatscheru i osoblju hotela La Perla na gostoprimstvu; i Klausu Irsari i Renéu Pitscheideru na njihovom sjajnom društvu na vožnji.
