Matt Brammeier: Sjećam se svega dok nisam udario auto

Sadržaj:

Matt Brammeier: Sjećam se svega dok nisam udario auto
Matt Brammeier: Sjećam se svega dok nisam udario auto

Video: Matt Brammeier: Sjećam se svega dok nisam udario auto

Video: Matt Brammeier: Sjećam se svega dok nisam udario auto
Video: Spodenki kolarskie Castelli - przegląd oferty męskiej oraz damskiej. 2024, Ožujak
Anonim

Vozač Aqua Blue Sporta objašnjava svoj kontroverzni trkaći motocikl 1x 3T Strada, tu nesreću na Tour of Utah i zašto je sve to u dobrotvorne svrhe

Matt Brammeier višestruki je državni prvak Irske. Ima 32 godine i živi u Gironi, vozi za Aqua Blue Sport i oženjen je s trostrukom britanskom prvakinjom u ciklokrosu Nikki Brammeier. Nakon što je jednog siječanjskog popodneva odvezao Nikkija do zračne luke, odvojio je vrijeme za razgovor s Biciklistom.

Biciklist: 1x (jedan prednji lanac) 3T Strada bicikl vašeg tima izazvao je veliku pometnju već ove sezone. Što ste mislili kada ste ga prvi put bacili očima?

Matt Brammeier: Jedini razlog zašto je dobio reakciju je taj što je drugačiji i odmiče od tradicionalnog postavljanja opreme. Dosta sam vozio ciklokros bicikle – što je bilo 1x nekoliko godina – a ponekad sam imao posla s Nikkinim cross biciklima, tako da sam već dobro razumio postavljanje jednostrukog lančanika.

Bio sam malo skeptičan u pogledu prijenosnih omjera i hoće li imati dovoljno varijabilnosti, ali čim sam čuo za dvije posebne kazete koje je 3T proizvodio, nestale su.

Obje su 9-32t [na 'tradicionalnoj' kazeti najmanji lančanik obično ima 11 zuba], ali "Bailout" kazeta ima strožu raspodjelu zupčanika na dnu za roulere i sprintere, a "Overdrive" ima stroži omjer u sredini za penjače. Kada pogledate raspored zupčanika, to stvarno ima smisla.

[Spašavanje=9-10-11-12-13-15-17-19-22-26-32; Overdrive=9-11-12-13-15-17-19-22-25-28-32]

Slika
Slika

Cyc: Kada tim želi predstaviti nešto tako inovativno, treba li puno konzultacija sa starijim vozačima?

MB: Naravno da nikad ne dobijemo posljednju riječ, ali naravno, pitali su nas. Primio sam telefonski poziv i ispitivali su me o mojim mislima, a nekoliko momaka obavilo je tjedan dana testiranja. Tim zapravo brine što mi mislimo pa smo sretni u tom pogledu. Mislim da u nekim drugim timovima vozači nikada ne bi imali pravo glasa.

Cyc: Bicikl također ima samo disk kočnicu. Što mislite o tome?

MB: Disk kočnice su mi puno ugodnije. Volim ih, osjećam se puno sigurnije.

Ali malo me živcira da budem iskren; imamo mali grupni razgovor vozača i ima ljudi koji se žale da ne znaju kako promijeniti kočiona crijeva, ili ne znaju kako napraviti ovo ili ono. Ako mene pitate, ako ste profesionalni vozač bicikla, plaćeni ste da vozite svoj bicikl pa biste ga trebali moći i održavati.

Uvijek želim znati sve o svom biciklu, tako da ako nešto pođe po zlu usred utrke ili dok sam na treningu, odmah znam što je i mogu li to popraviti ili moram stati.

Cyc: Jednom vam je nešto pošlo po zlu u utrci – vrlo pogrešno – kada ste doživjeli užasan sudar s automobilom dok ste se spuštali tijekom Tour of Utah 2015. Čega se možete sjetiti o incidentu?

MB: Sjećam se svega dok nisam udario auto. Nakon toga su svjetla bila ugašena dok se nisam probudio u bolnici. Svi loši dijelovi su izbrisani, srećom.

Ulazio sam u ovaj zavoj i kraj mene je bio auto, pustio sam kočnice na djelić sekunde dulje nego što bih to inače činio, samo da pokušam proći kraj ovog auta i imati dobru liniju iza ugla. Zatim je auto ubrzao uz mene. Bio je to samo taj djelić sekunde ubrzanja, samo sam išao prebrzo i nije bilo šanse da izdržim.

Tražio sam izlaz kroz grmlje i drveće kada se auto samo zaustavio ispred mene. Samo sam morao pokušati smanjiti brzinu i nadati se najboljem.

Očito sam bio u prilično lošem stanju. Moja obitelj i prijatelji saznali su na društvenim mrežama, što je, pretpostavljam, neizbježno u današnje vrijeme, pa im nije bilo jasno što se događa.

Mislim da je timu trebalo nekoliko sati da uspostavi službeni kontakt s obitelji kod kuće i kaže da sam stabilan i da ću biti dobro.

Cyc: Mislite li da je potrebno učiniti više kako bi se razvio protokol koji bi počeo djelovati nakon takvog incidenta, posebno obavještavanje obitelji?

MB: Definitivno. Postoji iznenađujući broj timova koji nemaju uspostavljen službeni protokol o padu, protokol koji pokušavam implementirati u Aqua Blue. Radi se samo o komunikaciji i nekim smjernicama.

Taj početni kontakt i on mora biti brz, unutar 10 minuta od nesreće ako je moguće zbog društvenih medija. Samo da obitelj sjedi kod kuće i ne zna što se događa… to mora biti užasno, znam da je za moju ženu Nikki bilo.

Cyc: Srećom, sada ste se vratili utrkama, ali tijekom vašeg oporavka vi i bivši timski tim MTN Qhubeka, Adrien Niyonshuti, imali ste sjajnu ideju. Možete li nam reći više?

MB: Adrien i ja smo bili zajedno na mnogim utrkama i on mi je pričao o svojoj biciklističkoj akademiji kod kuće u Ruandi, govoreći da im treba oprema za vožnju. Uvijek sam imao tu ideju da pokušam dati svoj pribor nekome samo zato što ga imam toliko, što se činilo gotovo rasipnim.

Dakle, dok sam sjedio kod kuće nakon nesreće i bilo mi je dosadno, došao sam na ideju za Africa Kit Appeal, dostavljajući viškove biciklističke opreme ljudima kojima bi to stvarno moglo koristiti. Obavio sam nekoliko poziva i pokrenuli smo 2016.

Cyc: Imali ste sjajan odgovor, je li to iznenadilo?

MB: Gledano unatrag, ne baš, jer znam da ima toliko ljudi s istom vrstom zagonetke kao ja – čak ni profesionalni vozači, samo normalni biciklisti. Svi volimo svoj biciklistički pribor i kad nešto novo izađe, uvijek to želimo, tako da je puno stvari ostalo na dnu ladice kod kuće. Ljudi to žele raščistiti i mislim da nema mnogo drugih mjesta gdje to mogu dobro iskoristiti.

Još uvijek tražimo sponzora koji bi nam pomogao s naknadama za ovu godinu pa smo sve morali staviti na čekanje dok ne nađemo nešto jer je prilično skupo sve koordinirati – pranje, skladištenje, prijevoz itd. Nadamo se da ćemo uskoro nešto smisliti.

Cyc: Vi i vaša supruga Nikki nedavno ste predstavili Mudiiita, projekt za povećanje sudjelovanja u ciklokrosu u Ujedinjenom Kraljevstvu i pomoć mladim jahačima da dođu do profesionalnih rangova. Što je bila iskra iza toga?

MB: Uvijek smo se pitali zašto nema više britanskih cross vozača koji se utrkuju na najvišoj razini u Belgiji, a jedan veliki faktor je struktura: nema pravog put do viših razina iz UK.

Tako da smo samo imali ideju da bismo možda mogli osnovati mali tim, pokušati malo pomoći nekoj djeci. Razgovarali smo s nekoliko marki bicikala i nekoliko sponzora i prije nego što smo shvatili, krenulo je jako brzo.

Počet ćemo objavljivati mjesta i datume za naše unakrsne klinike u sljedećih mjesec ili dva, a tim akademije bit će pokrenut u rujnu. Sljedeća razina je pro-tim, gdje je Nikki. Nadamo se da ćemo u budućnosti potpisati još vozača.

Cyc: Vozili ste za timove registrirane u SAD-u, Kini, Azerbajdžanu i Južnoj Africi, kao i u Europi. Kako te geografske razlike utječu na timsku kulturu?

MB: Masovno. Neke od tih godina u tim manjim timovima kao što su Champion System i Synergy-Baku bile su zapravo neke od najugodnijih godina moje karijere.

Odradili smo neke nevjerojatne utrke. Vidio sam neka nevjerojatna mjesta i dobio priliku komunicirati s ljudima iz različitih kultura i religija, daleko od normi europskih utrka. Bilo je tako osvježavajuće. To je nešto čega ću se dugo prisjećati i pamtiti.

Cyc: Kako su te ta iskustva promijenila?

MB: Puno toga, uvjeti i hoteli bili su prilično sumorni. A transferi… Sjećam se da sam bio na turneji po Kini i jednog dana smo imali 12-satnu vožnju autobusom do pozornice. Ne mislim na lijepom timskom autobusu, mislim na običnom autobusu pretrpanom vozačima.

Stigli smo, vozili se i sljedeći dan smo svi ušli u drugi autobus 12 sati nazad. Dvadeset i četiri sata u autobusu!

Kad napraviš tako nešto i kasnije dobiješ timski autobus s aparatom za kavu, kuhinjom i velikom sofom na kojoj možeš sjediti sa svojim iPadom, bla, bla, bla… sigurno naučiš držati svoju zamku zatvorenom i ne žali se.

Ali kao što sam rekao, volio sam te utrke. Vidio sam neka nevjerojatna mjesta.

Preporučeni: