Žuta, točkasta, zelena, bijela. Biciklist prati dugo putovanje dresova koji su definirali Tour de France
Godina je 1919. i Tour de France vraća se nakon četverogodišnje pauze uzrokovane ratom. Dvije trećine puta u epskoj utrci od 5560 km i prije 11. etape od 325 km od Grenoblea do Ženeve, direktor utrke Henri Desgrange odlučuje da se čovjek na prvom mjestu mora jasnije razlikovati od svojih konkurenata. I tako, prije polaska etape u 2 ujutro 18. srpnja 1919., vođa utrke Eugène Christophe iz Francuske navlači prvu žutu majicu Tour de Francea.
U to vrijeme to je bio samo način vidljivog izdvajanja lidera utrke od njegovih suparnika, ali to će se pokazati kao odlučujući trenutak za ono što je postalo jedna od najslavnijih ikona biciklizma.
Kažete da želite revoluciju…
Inauguracija žute majice bio je postupan i djelomično sporan proces (ovo je ipak biciklizam) koji je povjesničar Toura Barry Boyce proveo dosta vremena istražujući.
'U ranim danima Toura postojali su mnogo manji pelotoni od onih koje imate danas, tako da je vođa samo nosio zelenu traku,' kaže on. 'No kako je popularnost Toura rasla, novinari i vozači žalili su se da ne mogu identificirati vođu utrke na cesti. Rečeno je da je Belgijac Philippe Thys tvrdio da nosi žutu majicu dok je bio vodeći u utrci 1913., šest godina prije nego što je službeno uvedena, ali to je osporeno.
'Desgrange je došao na ideju dresa kako bi razlikovao vodećeg u utrci,' dodaje Boyce, 'a njegova boja je odabrana jer je to bila boja papira koji L'Auto-Vélo, novinski sponzor utrke i prethodnik modernog L'Équipea, tiskan je na.'
Aerodinamična, sjajna odjeća koja tipizira suvremeni peloton činila bi se prilično stranom Christopheu i njegovim suvremenicima, čiji su dresovi bili široki i izrađeni od vune.
Presvlačenje tijekom pozornice tada je bilo kažnjivo, a prevladavali su dresovi dugih rukava s prsnim i stražnjim džepovima. Prvi poznati proizvođač službenih dresova, Rhovyl, imao je iskustvo u donjem rublju, tako da bi barem odjeća bila prilično udobna.
Christophe ipak nije bio impresioniran svojim novim dresom, tvrdeći da su se gledatelji smijali i zvali ga 'kanarinac', zbog čega je dobio nadimak Cri-cri, francuski kolokvijalizam za pticu. No unatoč njegovim pritužbama, žuti dres ostao je nepromijenjen sve do Desgrangeove smrti 1940., kada je odlučeno da će se njegovi inicijali, HD, pojaviti na dresu – detalj koji se i danas može pronaći na stražnjoj desnoj liniji struka.
Nakon što je Le Coq Sportif postao službeni proizvođač 1951. godine, osmišljen je drugi dres Toura: zeleni.
‘Fausto Coppi je 1952. pobijedio sve tako velikom razlikom da su svi odustali,’ kaže Boyce. „Stoga su organizatori odlučili proslaviti 50. obljetnicu 1953. uvođenjem zelenog dresa – boje inspirirane sponzorom za proizvodnju kosilica za travu, La Belle Jardinière. Trebalo im je nešto što bi spriječilo jahače da odustanu, pa su plasmani na pozornici bili nagrađeni bodovima, a time i dresom.’
Prvi maillot vert osvojio je Fritz Schär iz Švicarske, ali umjesto današnjeg sustava nagrađivanja, vozači su dobili kaznene bodove jer nisu završili s visokim mjestom, tako da je zapravo najmanji broj bodova odlučio o konačnom pobjedniku. Godine 1959. usvojen je obrnuti sustav i, izuzev uvođenja srednjih sprinteva i neuobičajene prilike 1968. kada je dres bio crven, natjecanje se malo promijenilo.
Prikaz vaših boja
Značaj dresova nije ograničen samo na one za određene rasne klasifikacije. 'Od 1930.-61. i 67.-68., utrka se vozila u formatu nacionalnih timova, tako da su timovi postali simboli šovinizma, posebno u vremenima pojačanog nacionalizma kao prije Drugog svjetskog rata', kaže Christopher Thompson, profesor povijesti na Ballu Državno sveučilište u Indiani i autor knjige The Tour de France: Kulturna povijest. 'Još više od dresova za klasifikaciju, dresovi timova koji su sudjelovali postali su simboli nacionalnog identiteta.
'Dresovi državnih prvaka također su snažno povezani s nacionalnim ponosom', dodaje. 'Nacionalna prvenstva se tradicionalno održavaju neposredno prije početka Toura - to nije slučajnost. Vozači žele pokazati svoje nove dresove i učiniti ljude ponosnima.’
U godinama nakon rata, Tour de France postupno se transformirao iz vozila nacionalnog identiteta i simbola prevladavanja teškoća za ratom razorenu francusku javnost u komercijalni sportski događaj.
'Motivacija iza ostalih dresova bila je jamčiti da se timovi utrkuju, unatoč tome što nemaju glavnog protivnika,' kaže Thompson. 'Bili su izvrstan način održavanja interesa javnosti, ali i sredstvo za povećanje sponzorstva. Postupno ste počeli dobivati komercijalnu potporu iz nebiciklističkih sektora. Željeli su vidjeti kako njihovi sponzorirani jahači rade dobro, a također su htjeli izravno sponzorirati klasifikacije. Kada sponzorirate dres navodno podupirete izvrsnost; ljudi plaćaju puno za to.’
Spajanje točkica
Unatoč neumoljivom usponu Tourovih dresova, put maillot à pois rouges – dresa na točkice – bio je zamršeniji.
‘Još od 1905. L’Auto-Vélo je birao meilleur grimpeur – najboljeg penjača,’ kaže Boyce. Počelo je s Renéom Pottierom, koji je prvi popeo prvi veliki uspon na Touru, Ballon d’Alsace. Službena klasifikacija uvedena je 1933. godine, a prvi je osvojio Vicente Trueba. Ali zbog Španjolčevog jadnog spuštanja, naknadno su dodijeljeni vremenski bonusi umjesto bodova, kako bi se dodatno ohrabrili planinski jarci.
'Tek je 1975. godine dodijeljen prvi točkasti dres - belgijskom jahaču Lucienu Van Impeu', kaže Boyce. 'Zašto točkice? Izvorni sponzor dresa bio je Chocolat Poulain, a omot čokoladice bio je tufnast.’
Posljednji dres u suvremenom Tourovom kvartetu je bijeli – a njegovo putovanje na ramena Naira Quintane prošle godine [2013.] bilo je jednako složeno.
'Bijeli dres nije uvijek označavao najboljeg mladog vozača,' otkriva Thompson. 'Predstavljen je 1968., ali ga je nosio vodeći u klasifikaciji kombinacije - vozač koji je bio najbolje rangiran u ostalim klasifikacijama.'
Godine 1975. značenje bijele majice je promijenjeno kako bi predstavljalo najboljeg mladog jahača i, nakon dvije etapne pobjede te godine, talijanski jahač Francesco Moser je odnio kući počasti. Uslijedile su neke manje izmjene u kriterijima odabira, tako da su ga mogli osvojiti samo neo-profesionalci ili prvi vozači Toura, ali 1987. natjecanje je dobilo svoj sadašnji format prema kojem se dodjeljuje najbolje plasiranom vozaču mlađem od 26 godina.
Ali sve te promjene nisu bile posve kobne za kombiniranu klasifikaciju. Thompson kaže: 'Ponovno su ga predstavili 1980. [nakon pet godina izbivanja] i promijenili dres u patchwork koji je predstavljao druga natjecanja', kaže on o drečavom dizajnu koji je uključivao mrlje žute, bijele, zelene, točkice i crveno.
Crvena oznaka na desnom ramenu kombiniranog dresa predstavljala je dres koji više ne postoji, ali se nekada dodjeljivao za međusprintersku klasifikaciju. Priznato od 1971., koje je osvojio Barry Hoban 1974. i nagrađeno dresom s crvenim bodovnim chaudsom iz 1984., natjecanje je naposljetku postalo suvišno zbog evoluirajuće klasifikacije bodova i završilo je na sličan način kao i combiné.
Moderno doba
'Godine 1989. tadašnji organizator, Jean-Marie Leblanc, odlučio je smanjiti broj klasifikacija jer je smatrao da to potiče vozače na doping,' kaže Thompson. 'Broj dresova značio je da vozači mogu zaraditi novac na mnogo načina, pa je bio pritisak na njih da se stalno utrkuju.'
Dresovi za srednje sprinteve, kombinacija i mladi vozač su izgubljeni, iako je potonji ostao neukrašena klasifikacija do 2000., kada je ponovno uveden kao jedan od Nikeovih službenih dresova za Tour.
I tako dolazimo do četiri glavna oslonca današnjice: žute, točkaste, zelene i bijele. Godine 2012. proizvodnja dresova vratila se pionirskom sponzoru Le Coq Sportifu, uredno povezujući sadašnje dresove s onima iz prošlosti.
'Boje, njihova dosljednost i njihove priče djeluju kao referentna točka za javnost i za vozače,' zaključuje Thompson. 'Oni sadašnje velikane povezuju s prethodnim generacijama i omogućuju nam povezivanje trenutaka, postignuća i vozača kroz povijest… a sve je to zato što su nosili isti dres.'
