Na Granfondo Torino, Cyclist uživa u ljepoti talijanskog sela i na trenutak postaje slučajni heroj događaja
Talijani vole svoj biciklizam. Žestina podrške navijača je legendarna, ali obično je rezervirana za profesionalnu elitu na velikim utrkama kao što je Giro d’Italia. Zbog toga mi je pomalo čudno da na amaterskom događaju kao što je Granfondo Torino dobivam tako ushićen odgovor od publike koja se nalazi uz cestu.
Dok tapkam kroz grad Cinaglio, ljudi mašu zastavama i entuzijastično navijaju. Neki čak trče uz mene, ohrabrujući me. Do ove točke imao sam 70 km relativno tihe, iako teške vožnje, pa sam pomalo oduševljen svojom novostečenom slavnom osobom. Odgovaram osmjehom i ponekim promrmljanim 'čao' i 'hvala', ali kako se slavlje oko mene nastavlja, doživljavam sve veći osjećaj sumnje, a zatim i krivnje.
Pogađa me spoznaja: publika misli da ja vodim utrku. Negdje duž rute mora da sam krivo skrenuo i nesvjesno sam skinuo dio staze, što znači da sam preskočio tvrdokorne konkurente i preuzeo poziciju na čelu poslova.
Moj strah se potvrdio kada pogledam iza sebe i vidim čopor od 100 jahača kako se brzo spuštaju. Začas stignu do mene; Tražim kotač za koji bih se uhvatio, ali tempo je jednostavno previsok i bez ceremonije me ispljunu sa začelja grupe.
Dok peloton juriša u daljinu, moji bivši obožavatelji upućuju mi poglede, neki sažaljenja, ali oni koji sada shvaćaju da sam samo pretendent izgledaju izdano. Saginjem glavu i okrećem se, posramljena što sam nenamjerno prevarila tako strastvenu podršku. Dok odlazim iz sela, ponavljam događaje dana koji su doveli do mog kratkog trenutka slučajne slave.
Start utrke
Dok Luis, moj partner u vožnji, i ja čekamo u redu za početak inauguracije Granfondo Torino, sve je kako treba biti na talijanskom sportskom događaju. Ranojutarnje sunce blješti na kacigama 3000 jahača koji uzbuđeno čavrljaju, jedini zvuk koji zadire u tišinu grada koji se tek treba probuditi.
Čekamo na Piazzi Castello, golemom trgu koji razbija impozantnu baroknu arhitekturu oko nas. S Kraljevskom palačom u Torinu iza leđa krenuli smo na tipičan talijanski način – to jest, 15 minuta kasnije od planiranog vremena početka u 8 ujutro. Kako bismo došli do naše rute za bijeg iz grada, Via Po, zaobilazimo Palazzo Madama, moćnu građevinu koja je bila prvi Senat Talijanskog Kraljevstva – to je druga palača koju sam vidio u toliko minuta. Široka, arkadna ulica Via Po prikladna je ruta za izlazak iz grada, ali tramvajske staze i uglačane kamene ploče koje čine površinu ceste predstavljaju značajnu opasnost za cestovne bicikle s tankim gumama. Naravno, svjedočio sam kako se biciklist zapleo u tramvajske staze udaljene manje od kilometra. Pokupio se dok sam se kotrljao pokraj njega i čini se da je samo njegov ponos povrijeđen, ali to je dovoljno da mi ubrza otkucaje srca mnogo ranije nego što sam namjeravao.
Via Po sigurno prolazimo, vrtimo se duž Corso Cairoli, uživajući u novostima zatvorenih gradskih cesta dok rijeka Po lijeno teče s naše lijeve strane. Unatoč dramama na tramvajskim prugama, prvih nekoliko kilometara bilo je znatno manje frenetično od ostalih gran fondova kojima sam se vozio. Uskoro ću saznati zašto.
Prelazimo rijeku i odmah se počinjemo penjati - nalazimo se na Bric della Maddalena, jednom od dva značajna uspona koji zatvaraju rutu. Uspon od 7 km u prosjeku iznosi 7%, što bi bilo lako savladati da nije ogromnog broja vozača koji masovno pristižu u njegovu bazu. Cesta, kako se moglo predvidjeti, postaje zakrčena, pa nemamo drugog izbora nego otkačiti se i hodati. Dok dajem sve od sebe kako bih izbjegao Talijane koji još uvijek voze bicikle s lošim vještinama upravljanja biciklom kao i njihova prosudba, prisiljen sam priznati da događaj već ne pokazuje nedostatak karaktera.
Neposredno prije nego što se moje kopačke potpuno unište, usko grlo se počinje stanjivati i mogu se ponovno montirati. Uspon izlazi iz Torina, prolazeći pored malih nastambi smještenih u brdu. Pri vrhu odustajem od pokušaja da držim korak s Luisom – čini se da danas udiše helij – i bacam pogled unatrag na grad. Te kuće sigurno imaju spektakularan pogled.
Nakon što je iskoristio prvu stanicu za hranjenje za rehidraciju, ruta brzo nadoknađuje svoje početne zahtjeve uz uzbudljivih 9 km spusta, vijugajući kroz brda Monferrata koja predstavljaju istočnu granicu Torina. Idući prema jugu, jurimo ravno preko ravnice prema gradu Chieri. Uz 20 km ravnih cesta koje dolaze pod nebom bez oblaka bez daška vjetra, uživam u prilici da se smjestim u padove i povećam svoju prosječnu brzinu.
Stvaranje novih prijatelja
Izložene ceste grupiraju rascjepkane jahače u skupine, i ubrzo se nađem u velikoj gomili koja juri pored polja kukuruza i razbacanih kuća ruralnog Pijemonta. Dok se vozimo, naš broj nastavlja rasti, do točke u kojoj postaje pomalo uznemirujuće kada udarimo u kameno središte grada Riva presso Chieri brzinom od 40 km/h i izletimo na uske, krivudave ceste iza.
Odlučivši hrabro uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, pomičem se u grupi i zauzimam poziciju na čelu. Na blagom zavoju na cesti pogledam preko ramena i otkrijem da imam 50 vozača za volanom. Uzbuđenje mi pada u glavu i, iako znam da se to neće svidjeti mojim suputnicima i da će me vjerojatno koštati kasnije tijekom dana, ubrzavam tempo. Niz vozača iza proteže se na više od 100 m, ali moju fascinaciju učinkom koji jedan vozač može imati na dinamiku pelotona prekida netko tko viče na talijanskom iza mene. Po tonu se sigurno može reći da nije bio 'Stvarno mi se sviđa tvoja brzina, nastavi tako', pa sam se smirio i povukao natrag u skupinu na nekoliko preostalih ravnih kilometara.
Druga napojna stanica nalazi se u blizini sela Ferrere i označava jasnu promjenu u krajoliku. Ravni, široki horizont zamijenjen je brežuljcima prekrivenim šumom – oni tvore južni vrh planinskog lanca Monferrato kroz koji ćemo se sada vratiti kako bismo stigli do Basilica di Superga, gdje događaj završava. Ranije tog dana, Davide Cerchio iz biciklističkog hotela Lo Scoiattolo u Pijemontu, gdje sam odsjeo, rekao mi je da bi 'valovita brda trebala biti laka za vaše duge noge', tako da sam uvjeren – unatoč tome što profil izgleda kao 90 km listovi pile. Ali ubrzo proklinjem Davideove komentare jer su moje noge kažnjene još jednim oštrim nagibom od preko 15% koji tek uspijevam izvući.
Do sada sam barem bio dio grupe – bijeda voli društvo – ali odmah nakon grada Monale stižem do račvanja ceste koje je označeno strelicama koje pokazuju u različitim smjerovima kako bi podijelile medio i lungo rute. Nakon što sam se prijavio za dugu stazu, skrećem u smjeru lungo rute i ubrzo se nađem sam – svi ostali vozači u mojoj grupi krenuli su niz srednju stazu.
Ovdje, kao što ću uskoro otkriti na svoju sramotu, radim pogrešku zbog koje ću slučajno skrenuti 20 km od rute i voditi utrku. Očigledno sam trebao skrenuti za lungo rutu nekoliko kilometara prije i napraviti dodatnu petlju koja bi me na kraju dovela do ove točke, ali križanje je bilo tako suptilno označeno da sam ga promašio. U moju obranu, kasnije se ispostavilo da je nekoliko stotina drugih vozača učinilo potpuno istu stvar, tako da nisam jedini glupan u grupi – samo prvi.
Svirati pred publikom
Cesta se sužava, gusta šuma se približava i postaje jezivo tiho dok ruta vijuga prema sjeveru kroz ruralna brda okruga Asti. Ti zupci pile nastavljaju nazubljivati moje četvorke, ali prirodna ljepota šuma Monferrata dobro mi odvlači pažnju od toga koliko sporo moje biciklističko računalo bilježi kilometre.
Mir moje okoline i dalje postoji i počinjem se pitati što se događa – sigurno sam već trebao naići na druge jahače? Takve misli naglo su izbačene iz mog uma jer potpora uz cestu iznenada eksplodira na prvi znak civilizacije oko grada Cinaglio. Uživam u svom nepošteno stečenom statusu slavne osobe 10 km dok glavna grupa ne prođe pokraj mene i gledatelji ne prebace svoju glasovnu podršku na druge koji to više zaslužuju. Da budem iskren, i meni je samo malo laknulo - pritisak projiciranja cool fasade natjecatelja u utrci za dobrobit onih koji su stajali uz cestu bio je gotovo jednako iscrpljujući kao i penjanje na brda.
Prepušten sam sebi, sada se mogu prilagoditi razumnom ritmu dok ruta ide prema sjeverozapadu, igrajući se od točke do točke s pijemontskim crkvama i gradovima koji kao da su smješteni na vrhu svakog brda. Šume zauzvrat ustupaju mjesto golemim šumarcima lješnjaka, na čijim su se stablima nekada uzgajali orašasti plodovi koji su se koristili za izradu originalnih serija Nutelle. Pomislim u sebi da bi mi stvarno mogla poslužiti velika žlica kaloričnog namaza da ojačam svoje noge koje su opadale. Do sada je ruta općenito poništavala svaku nadmorsku visinu stečenu brzim, tehničkim spuštanjima, ali na oko 110 km počinje konstantnije dobivati visinu prije zadnjih 10 km guranja u prosjeku od 7% do Basilica di Superga.
Nekoliko kilometara iza grada Sciolzea, lišće koje obrubljuje cestu nakratko se raščisti i pruža mi se doista impresivan pogled - Bazilika koja ponosno stoji na vrhu brda Superga preko puta doline, s Alpama koje se uzdižu iza daleka udaljenost. Davide mi je kasnije rekao da je pogled ovako dobar samo nakratko u kasno ljeto, budući da je ranije tijekom godine često zaklonjen toplotnom izmaglicom, dok kasnije pogled ometaju snježni oblaci. Mentalno skidam kapu onome tko je planirao ovu rutu i osjećam se privilegiranim voziti bicikl po terenu uz tako spektakularnu pozadinu.
Pejzaž postaje sve više prigradski kako ruta vodi na Via Superga, cestu koja se ravnomjerno penje prema vrhu brda. Ponovno se nalazim među rekreativcima, a čovjeku nalikujemo dvonožnim zombijima koji se penju uz strminu, gotovo previše iscrpljeni da mogu prihvatiti klicanje gledatelja koji nas tjeraju naprijed.
Via Superga je slikovita i vijugava, otkrivajući samo male dijelove uspona odjednom. U ovoj bi situaciji moj optimistični raspoložen normalno uskočio i pokušao uvjeriti moje noge da je cilj odmah iza sljedećeg ugla, ali planeri staze postavili su oznake kilometara za prijeći koje se odbrojavaju od podnožja nagiba. S uklonjenom opcijom blaženog neznanja, nemam drugog izbora nego zadubiti se i gledati kako markeri polako otkucavaju.
Između kuća i drveća koje se nižu Via Superga hvatam tračak zelenog pijemontskog zelenila malo niže, što me barem uvjerava da se dobro napreduje. Skrećem u zavoju i osjećam olakšanje i strah u jednakoj mjeri kad vidim kako se posljednji strmi udar do bazilike odvija preda mnom. Kasnoljetno sunce prži, podižući temperaturu na 30°C duž ove skučene ceste, ali
Okrepljuje me pogled na cilj. Posljednje lupanje pedalama dovelo me preko reda, i ja sam iscrpljen i ushićen. Impozantna Basilica di Superga i pogled na Torino čine prikladno trijumfalan završetak rute.
Kasnije, uz čašu poznatog regionalnog vina Barolo, osvrćem se na svoje iskustvo dana. Drugi događaji mogu biti više prožeti poviješću ili uključivati dulje alpske uspone, ali današnja manja, strmija brda nisu bila ništa manje izazovna, a pogledi na vinograde Pijemonta i lješnjake nisu ništa manje inspirativni. Ovo je možda bio prvi Granfondo Torino, ali moja današnja vožnja me uvjerava da definitivno neće biti posljednji.
