2018 je, upravo smo imali još jedno izdanje Paris-Roubaixa, a pakao sjevera je još uvijek izvan granica za ženski peloton
Sjećate li se kad ste bili dijete i kada su vam rekli da ne smijete nešto raditi, ali vaš stariji brat, sestra ili prijatelj može? Pretpostavljam da vas je to još više potaknulo na to, zar ne? Scenarij da vam se kaže da ne možete imati, ili da nije moguće, redoviti je dijalog koji žene koje čine glavni turnir Women's WorldTour moraju trpjeti.
Poput zabranjenog voća u Edenskom vrtu, ili u ovom slučaju kaldrme u paklu sjevera, čini se više nego ikad da je ženska rasa na dohvat ruke, ali trenutno još uvijek ostaje na popisu zabranjenih.
U razgovoru s Iris Slappendel, bivšom pro-biciklisticom i osnivačicom The Cyclists' Alliance, Hannah Barnes, vozačicom Canyon-SRAM-a, i Pauline Ferrand-Prevot, bivšom svjetskom prvakinjom i timskom kolegicom Barnesa u Canyon-SRAM-u, bilo je više nego očito da postoji pravi apetit za ženski Paris-Roubaix.
To je najvažniji proljetni klasik u kalendaru WorldToura i trebala bi biti jedna od lakših utrka za ženski peloton.
'U pelotonu o kojem smo godinama pričali, voljeli bismo imati Paris-Roubaix,' kaže Slappendel.
'Ozbiljno bih razmišljao o povratku u karijeru ako bi Paris-Roubaix bio na kalendaru. Stalno govorim svima da ne bismo trebali kopirati muški biciklizam i mi smo sport sami za sebe, ali s druge strane postoji povijest biciklizma koja je također prekrasna' Slappendel, poznati križar za napredak ženskog pelotona, dodaje.
Kao francuska jahačica, Ferrand-Prevot također snažno zagovara postojanje utrke, čak i ako se radi o onoj koja ne odgovara nužno njezinom skupu vještina: 'Mislim da bi bilo sjajno imati je, ne samo zato što Ja sam Francuz, ali zato što je to jedna od najljepših utrka u kalendaru.'
Za one od vas koji su ikad bili na velodromu Jean Stablinski na jedan dan u godini kada svijetli, bit će vam poznato 200 razdrapanih lica koja ulaze, bjeloočnice koje prodiru kroz pijesak sjeverne Francuske, blato i prašina koja ih oblijepi na kraju ove utrke.
To je prizor za vidjeti, čak i kao navijač osjećate kako vam jeza pleše po koži.
'Znam da ima toliko muških vozača da se naježe, bilo da im je ovo prvi ili sedmi put kada uđu na velodrom,' kaže Barnes. 'Bilo bi super za nas da jednog dana možemo osjetiti istu količinu emocija.'
Pa zašto se to ne može dogoditi?
Uvijek se navodi nekoliko klasičnih razloga zašto se ovakve utrke ne mogu organizirati. Jedan je da se čini da ljudi vjeruju da jednostavno nema apetita za to.
Ovdje podaci počinju dolaziti u prvi plan i dokazuju da danas, dok govorimo ili tehnički čitamo, to nije slučaj. Evo samo dva primjera statistike s flamanskih TV kanala o tome koliko su gledatelja ženske utrke, Gent-Wevelgem i Driedaagse de Panne privukle pred svoje ekrane ove godine.
Daam Van Reeth, koji je istraživač sportske ekonomije, čini se da je u potrazi za prikupljanjem sve više i više ovih podataka kako bi uzvratio skeptičarima.
Tijekom prošlog tjedna čuo sam da se ove brojke citiraju u mnogo prilika. To znači da ženski peloton ne juri samo za jednakošću na temelju ideologije da bi trebale imati utrku jer je poštena, iako je to očito valjan argument.
Ali da postoje dokazi da postoji potražnja; a gdje postoji potražnja, treba je slijediti i ponuda, i to u određenoj mjeri i jest, ali kao i uvijek u biciklizmu je sporo.
Prava je razlika kada navijači imaju priliku vidjeti i žensku utrku na cesti. Hannah Barnes pokušava prenijeti svoje osjećaje kada se utrkuje po Kemmelbergu i kako je to imati tisuće razularenih obožavatelja koji nas ohrabruju: 'Prošlog tjedna u Gent-Wevelgemu utrkujući se po Kemmelbergu baš kao što su momci radili, bilo je toliko ljudi koji su nas bodrili, buka je bila nevjerojatna, a i toliko britanskih zastava što je bilo stvarno, stvarno super.'
Pa je li potrebno da se utrke održavaju isti dan, pitam Barnesa.
'Da, definitivno mislim da je jako važno da to bude istog dana, da imamo atmosferu, da nas toliko ljudi gleda i bodri,' kaže ona.
'Osjetili ste to prošle godine u Liegeu i Amstelu [nedostatak publike]. Znam da je stvarno sjajno što su za nas organizirali utrku za žene, ali završili smo, mislim, više od 3 sata prije muškaraca i definitivno ste mogli osjetiti da dok smo se penjali, nije bilo nikoga tko bi nas bodrio, a cilj je bio samo malo razočaran.'
Na nekim utrkama TV prijenos zapravo prelazi s muškog na ženski kako bi se prikazalo zadnjih 30 ili 40 km njihove utrke.
Kada se muški peloton utrkuje preko 200 km, to se stvarno ne bi trebalo smatrati problemom. Češće nego ne u muškim utrkama ništa se zapravo ne počne događati do zadnjih 100 km, Barnes objašnjava: 'Znam da muškarci provedu oko 60 km sustižući jedni druge i pitajući kako su svi.
'Razgovarao sam s nekima od momaka koji voze Milano-San Remo i rekao sam im, "vau, 300 km je tako dugo?" A oni kažu: "Pa da, ali prvih 150 km je kao klupska vožnja, samo se voziš oko glavne grupe i vidiš sve, sustižeš sve, a onda 150 km do kraja je trenutak kad stvarno počinje".'
Dakle, dok je gledanje momaka kako se dobro nadoknađuju zaostatak sasvim u redu(?), obožavatelji bi sigurno radije gledali neke eksplozivne trke do trka na žici, dok se dečki zagrijavaju?
Povlačenje ranga
Čekaj, što to čujem? O da, utrka Paris-Roubaix Juniors održava se istog dana kad i Elite Men's. Još jedna prepreka.
Ovo se lako može ispraviti, elitne ženske trkačice, one koje pokušavaju zarađivati za onoliki bijedni život od utrkivanja, trebale bi daleko nadmašiti amaterske utrke. Točka!
Jedna pozitivna stvar koja se može izvući iz ovoga jest da je utrka prije Elite Men's već u tijeku, pa bi se lako mogla zamijeniti.
Juniorska utrka također završava u 14:30 prije Elitne muške u 16:30, Elitna ženska utrka ne bi trebala završiti duže od sat i pol ispred muške.
Ovo daje priliku za dvostruku ceremoniju podija s muškarcima i ženama. To također znači da će novinari vjerojatnije moći pokriti cilj obiju utrka na velodromu, što je inače teško učiniti ako završavaju u razmaku od nekoliko sati.
Pokrivenost je ipak ključna.
Ženski Paris-Roubaix? Ne možeš biti ozbiljan
Ako postoji netko tko još uvijek misli da žene ne shvaćaju ozbiljno utrke na biciklima ili da je utrka poput Paris-Roubaixa preteška i da neće prirediti dovoljno dobru predstavu: dopustite mi odmah vas zaustaviti i počastiti vas anegdotom s turneje po Flandriji prošlog vikenda.
Annemiek van Vleuten osvojila je treće mjesto, ali tek nakon što je pala u sudaru, iščašila rame, vratila se na svoj bicikl, ubacila ga natrag i onda se bolno uspjela vratiti u hrpu i sprint za liniju.
Siguran sam da bi flandrijski hardmeni mogli samo pozdraviti taj čin čiste uporne odlučnosti da se utrkuju biciklom.
Ali ako ćemo stvarno ozbiljno, razgovarajmo na trenutak o novčanicima s nagradama za ženske utrke. S Ovo Energy Women’s Tour koja je prije samo nekoliko tjedana objavila da će uz potporu njihovog sponzora Ovo Energy, od ove godine nagradni fond biti jednak i za Women’s Tour i za Tour of Britain.
'Jednostavno je teško jer ne želite prisiljavati organizatore da organiziraju utrku i ponekad vam se čini da mnogi organizatori utrka to rade jer osjećaju da moraju.
'Stvarno želite da netko to učini jer oni to žele i uložili su toliko truda da utrka bude stvarno dobra za nas i vrijedna truda,' kaže Barnes.
'Mislim, ne želim biti negativan ili tako nešto, ali upravo sam došao u hotelsku sobu i jučerašnji priručnik za utrku [Dwars Door Vlaanderen] bio je na krevetu, a pobjednik muške utrke dobio je 16 €, 000, a pobjednica u ženskoj konkurenciji dobila je 370 €. I bio sam kao što? To je TAKO drugačije.
'Znam da ljudi kažu da su muškarci prešli 60 km više, ali ipak. Žrtvujemo se jednako kao i muškarci, ' dodaje ispuhani Barnes kada se razgovor prebaci na ovu uvijek kontroverznu temu.
Čak je i ProcyclingStats ovaj tjedan skočio na Twittersphere i objavio svoje zgražanje nad velikom razlikom u nagradnom fondu između muškaraca i žena na Tour of Flanders.
Kako ova strana sporta nastavlja rasti, tako rastu i stavovi organizatora koji vode događaje. Ako Ovo Energy može vidjeti korist od publiciteta koji dobiva zbog priznanja da i muškarci i žene trebaju jednako nagrađivanje za žrtve koje podnose za svoj sport, nadamo se da će i drugi skinuti žmigavce.
Povratak u budućnost
Postoje mnogi dijelovi ženskog biciklizma koji uzrokuju veliku frustraciju, ali postoje mnoge stvari koje se počinju mijenjati i postoje ljudi koji pokazuju ogromnu količinu strasti kako bi omogućili da se to dogodi.
Slappendel je jedna od njih, a sa The Cyclists’ Alliance želi stvoriti pokret koji oslobađa i potiče ženski peloton da se bori za ravnopravniju budućnost.
Čak je i Mark Cavendish nedavno pohvalio temelj i jedinstvo koje pruža.
'Mislim da je važno da oni [ženski peloton] shvate da je to za sljedeću generaciju i da moraju vidjeti širu sliku,' kaže Slappendel.
'Ženski biciklizam se upravo sada mijenja i stvarno se kreće u dobrom smjeru, ali važno je da su vozači dio promjene i da sjedimo s dionicima za stolom i da smo dio rasprava, ' kaže Slappendel.
Jedina nada je da se ova generacija utrkuje vlastitim Pariz-Roubaixom; kao najveći organizator biciklističkih utrka na planeti, ASO već veličanstveno kasni za stolom.
Postoji cijeli drugi peloton koji je spreman pokazati da ako im se pruži prilika da se suoče sa zabranjenim, više će nego nagraditi priređivanjem sjajne predstave.
Pakao sjevera neće znati što ga je snašlo.
Obratili su se i UCI-ju i ASO-u za komentar o ovoj temi: prvi je odbio komentirati, a u vrijeme objave drugi nije odgovorio
