Biciklizam je stereotipiziran kao sport bijele srednje klase. Što je udaljilo obojene ljude i LGBTQ zajednice i kako se to može riješiti?
Rijetko sunčanog dana, Mymuna Soleman je bijeli biciklist nazvao 'Superman'. Upravo je postala veleposlanica Nextbike UK, tvrtke za iznajmljivanje bicikala, i bila je na slavljeničkoj vožnji s hidžabom koji se vijorio poput plašta. Ali to za nju nije bio kompliment. Osjećala je da joj smeta njezin izgled.
Budući da je Velšanka somalijskog porijekla u burki i velu, Mymuna je vidljivo crna, vidljivo muslimanka. Kaže da je bila šokirana kada ju je nazvao tim imenom, ali nije dopustila da joj to pokvari raspoloženje.
To ju je motiviralo da nastavi: 'Ali moje samopouzdanje igra glavnu ulogu. Ovo je moglo odvratiti druge.’
Ovo nije bio prvi put da se ovako nešto dogodilo, niti je ona jedina koja je bila glavni udar podrugljivih komentara na britanskim ulicama. Međutim, ona je jedna od rijetkih koji su se prihvatili posla razbijanja stereotipa, čineći vožnju biciklom normalnom za obojene i druge marginalizirane zajednice.
Odvraćanje ne dolazi samo od onih koji nose rasne predrasude ili onih koji mrze bicikliste općenito. Također dolazi iz marginaliziranih zajednica. Međutim, čini se da se razlozi preklapaju.
Mymuna kaže: 'Ako pogledate oko sebe i pomislite na biciklista, pomislite li na nekoga tko izgleda poput mene? Pretpostavljam da je to ne. To je zato što to jednostavno nije norma.’ Njena poenta je da kad nešto ne viđate često, teško je to smatrati normalnim – žena u hidžabu na biciklu je primjer.
Sjeća se da su je zaustavile somalijske žene jer za njih nije bilo normalno vidjeti je na biciklu u toj haljini.
Izvješće grupe za kampanju Cycling UK iz 2017. otkrilo je da od onih u Engleskoj koji su rekli da voze bicikl više od tri puta tjedno, najmanji broj dolazi iz južnoazijskih i crnačkih zajednica.
Jedna od Mymuninih susjeda bila je šokirana jer prije nije bila navikla vidjeti žene poput nje, obučene kao ona, na biciklu. Nakon kratkog razgovora, susjeda je svoju kćer prijavila u grupu. 'Radi se o tome da to učinimo normalnim obrazovanjem ljudi', kaže Mymuna.
Willoughby Zimmerman je generalni direktor u SpokesPersonu, tvrtki od interesa za zajednicu u Walesu koja radi isključivo s marginaliziranim zajednicama kako bi biciklizam bio inkluzivniji.
On ponavlja Mymunino mišljenje: 'Morate vidjeti ljude koji voze bicikl da biste bili ljudi koji voze bicikl. Mnogi ljudi gledaju tko je na cesti, a ne vide sebe u tome i onda misle da biciklizam nije za njih.’
Mymunina grupa od 20 članica ima za cilj osnažiti obojene žene protiv neznanja i sjesti na bicikl, s vlastitim kompletom odjeće – od ogrtača, preko hidžaba, do salwar kameeza – kako bi bile svoje vrste superheroja.
Her Privilege Café događaji, koji uključuju mnoštvo rasprava vezanih uz teme koje se tiču rase, privilegija, spola, 'siguran su prostor' za obojene ljude da iznesu svoje stavove i mišljenja. Sudjelovanje se kretalo od 55 do 344 ljudi, ali to je bilo više od jednostavnog mjesta za razgovor.
Govoreći o tome kako je razgovor o biciklizmu prije naveo ljude da pređu iz kafića u biciklističku grupu, ona dodaje: 'Kafić je bio uzročni čimbenik za nastavak rada na poticanju muslimanskih žena i obojenih žena u sport.'
Mymuna radi na promjeni iz temelja. Kao i Willoughby i niz velikih i malih lokalnih klubova. Njihovi razgovori pokazuju da rasna diskriminacija i bijes usmjeren prema biciklistima općenito nisu jedini problemi koji muče biciklizam u UK.
Problemi kao što su dizajn ciklusa i cijena opreme također doprinose razlozima zašto neke žene iz određenih etničkih skupina ne nose sedla.
Govoreći o izazovima južnoazijskih žena, Willoughby kaže: 'Ljudi su im rekli da ne mogu nositi salwar kameez jer se zakače za stražnji kotač. Dakle, moraju se drugačije oblačiti. To je apsolutno smeće. Možete nabaviti štitnik za suknju koji ide preko stražnjeg kotača.’
Mymuna kaže: 'Odrasla sam u sportskom kućanstvu i bila sam jako strastvena prema fitnesu, ali biciklizam je nestao s radara kako sam odrastala jer sam muslimanske vjere i nisam se mogla vidjeti na biciklu a moja islamska odjeća bila je nespojiva s vožnjom bicikla. Kad je NextBike prekrio lanac masivnom daskom prije nekoliko godina, mislio sam, ovo je nevjerojatno jer su upotrijebili vrlo jednostavnu tehniku za rješavanje problema.’
Zahir Nayani, odvjetnik indijskog podrijetla i strastveni biciklist, dodaje: 'Biciklizam u Ujedinjenom Kraljevstvu je zabava kojom dominiraju muškarci i postoje prepreke za ulazak, poput cijene bicikala. To je možda doprinijelo tome da bude rezervat određene vrste biciklista.’
U Mymuninoj grupi, vozači mogu voziti bicikl bez plaćanja jer ona dobiva određeni broj bicikala od Nextbike UK besplatno.
Još jedan problem koji pridonosi nedostatku raznolikosti u biciklizmu je neadekvatna ili čak nulta zastupljenost ljudi iz crnačkih, azijskih i LGBTQ zajednica na biciklističkim pločama diljem zemlje.
Willoughby povezuje nedostatke u infrastrukturi s ovim nedostatkom raznolikosti: 'Ljudi koji prave bicikle, ljudi koji donose zakone, ljudi koji stvaraju infrastrukturu u gradu su bijeli, vojno sposobni muškarci. Kad zamišljaju kako napraviti biciklističku stazu, misle da ona mora ići od predgrađa do centra grada jer biciklisti koji putuju na posao idu od kuće do posla.
'Ovaj obrazac kretanja vrlo je tipičan za bijelca srednje klase. Dok žena napušta dom, odlazi u školu svoje djece, zatim na honorarni posao, pa natrag u školu.
‘Nisu o tome dobro razmislili jer imaju jednu ideju o putovanju, a ne shvaćaju da je to muško putovanje.’
Zanimljivo je primijetiti da od šest ljudi u upravi na web stranici Cycling UK nitko nije iz obojenih zajednica. To je dobrotvorna članska organizacija koja podupire bicikliste i promiče korištenje bicikla. Izvršni tim British Cyclinga također se sastoji od vidljivih bijelaca. Međutim, letimičan pregled stranice tima NextBike UK's HQ pokazuje veći udio obojenih ljudi.
Mymuna kaže: 'Biciklistički odbori trebaju imati ljude iz obojenih zajednica za stolom jer kako ćete dati prioritet našim problemima kada imate sve bijelce u svom osoblju?'
Ona objašnjava da čak i angažman koje te organizacije imaju s ovim zajednicama mora biti smislen - stvari poput 'ostavili smo letak u knjižnici' nisu dovoljne.
Osim toga, prema Willoughbyju, nedostatak obuke i osjetljivosti u radu s marginaliziranim zajednicama, posebno onima koji su bili izloženi m altretiranju, određene bicikliste (poput onih iz LGBTQ skupina) drži podalje od ulica. Nedostatak dovoljnog financiranja za popravljanje ovih nedostataka nije od pomoći. To bi trebala biti briga vlade u njenim nastojanjima da biciklizam učini inkluzivnim.
Willoughby kaže: 'Ja sam transrodna osoba i vidjela sam da za mnoge marginalizirane ljude koji su bili zlostavljani, zbog homofobije i rasizma, vožnja bicikla može biti zastrašujuća. Dakle, ako imate tu povijest, vjerojatno nećete biti uzbuđeni zbog toga.
‘Potreban vam je pristup trenerima. Ali ako su bijelci, cis-rodne sredine i ne razumiju odakle dolazite, to bi moglo biti zastrašujuće', kaže Willoughby. 'Mogli bi vam reći da ste blesavi jer to nije zastrašujuće i trebali biste samo jahati. To nije ono što istinski uplašena osoba želi čuti.’
Međutim, Willoughby oklijeva prihvatiti pomoć vlade.
Kaže: 'Namjeravam dobiti potpore uglavnom od davatelja dobrotvornih sredstava. Sadašnja Vlada je nesposobna i rasistička. Želim da mi ljudi s kojima radim vjeruju.’ Kaže da ni on ne bi uspostavio program s policijom.
Objašnjavajući svoje oklijevanje, kaže: 'Mislim da im ljudi ne vjeruju niti se s njima osjećaju sigurno.'
Klub pod nazivom Brothers on Bikes (BoB), koji su pokrenuli Indijanci druge generacije u Ujedinjenom Kraljevstvu, čini biciklizam inkluzivnijim u većoj mjeri od Mymune ili Willoughbyja i utjecaj se osjeća.
Suosnivači BoB-a, Abu Thamim Choudhury i Junaid Ibrahim, kažu da je grupa započela kada se okupila gomila prijatelja južnoazijskog muslimanskog podrijetla: 'Naše iskustvo u to vrijeme bile su vožnje s klubovima s pretežno bijelom bojom, srednje dobi, članstvo srednjeg staleža. Iako to samo po sebi nije bilo negativno, postojao je kulturološki jaz.’
Neke od tih praznina, objašnjavaju, uključivale su zaustavljanje u pubu, što nije u skladu s vjerskim običajima nekih članova, ili nošenje Lycre, jer se svi članovi biciklističke zajednice ne osjećaju ugodno s njom.
BoB djeluje diljem Ujedinjenog Kraljevstva i osvojio je nagradu Londonske biciklističke kampanje 2016. za najbolji projekt zajednice godine.
‘Bilo je potrebno imati klub u kojem bi muslimani mogli zajedno jahati i dijeliti slične interese na kulturnom planu,’ kaže Abu. 'Ponosni smo što smo na vrhu vala za uspon biciklizma među manjinskim skupinama u ovoj zemlji, ali također prepoznajemo da ima mnogo toga za učiniti.'
Kao što kažu, ne nose svi heroji ogrtače – neki nose likru, neki hidžab, neki salwar kameez.
