U potrazi za glatkim cestama, širokim vidicima i profesionalnim kampovima za obuku na vulkanskom otoku Gran Canaria
Dobivam neke čudne poglede na švedskom stolu za doručak. Hotelska klijentela uglavnom su umirovljenici imućnog izgleda i iako sam i sam kriva strana od 40 godina, mislim da sam sam uspio smanjiti prosječnu dob okupljenih zalogajnica za otprilike desetljeće. Ali nije me razlika u godinama toliko izdvojila iz mase, koliko sportska odjeća. Većina ljudi ovdje je odjevena u razne pastelne nijanse polo majica s širokim kariranim kratkim hlačama i udobnim platnenim cipelama. Sjedim i jedem svoja jaja i tost dok nosim kratke hlače od likre i jarkoplavi pripijeni dres. Po izgledu, pomislili biste da sam gola, ali onda možda poruka da je 'biciklizam novi golf' još nije stigla do odmarališta Maspalomas na južnoj obali Gran Canarie.
Dok napuštam hotel, nagomilani redovi staraca okreću se prema plaži i teturaju prema dobro navodnjenim plovnim putevima i uredno podrezanim zelenilima golf terena koji se smjestio usred pješčanih dina. Okrećem se na drugu stranu kako bih se suočio s unutrašnjosti otoka.
Na vedrom jutarnjem suncu, prizor je istovremeno inspirativan i pomalo nervozan. Nazubljeni, neuredni vrhovi protežu se u daljinu dokle god mogu vidjeti, s bojama koje prelaze od smeđe preko sive do crne. Ovo nije zelena i ugodna zemlja. Nema valovitog sela - surovo je i vulkansko, kao iz nekog izgubljenog pretpovijesnog svijeta. Napola očekujem vidjeti pterodaktila kako se obrušava preko horizonta i slijeće na vrh jednog od kamenih vrhova.
Dok obavljam posljednje provjere i penjem se na sedlo, ne mogu a da ne pomislim da krajolik u koji se krećem izgleda kao ostaci golemog roštilja – tamne, grube planine nalik na ugljen bačen nasumice u hrpa. Pitanje je: jesam li za roštiljanje?
U vatru
'To mi ne izgleda kao kompakt,' kaže Raymond, gledajući u moj lančani set dok krećemo uspon iz predgrađa Maspalomasa. Raymond Leddy je Irac, sada stanovnik Gran Canarije, koji vodi Cycle Gran Canaria i koji mi je ljubazno ponudio da mi pokaže njegovu parcelu. Drago mi je primijetiti da je, unatoč životu na otoku s veličanstvenim vremenom tijekom cijele godine, njegova keltska koža do sada ostala imuna na učinke tamnjenja sunca, tako da barem neću biti jedini blijedi biciklist na ceste danas.
'Svi na Gran Canariji voze kompaktne automobile', nastavlja on, dobacivši mi pogled koji sugerira da sam stigao nespreman za poteškoće koje su pred nama. Uvjeravam ga da će moj stupanj prijenosa (52/38) biti sasvim u redu i stajem na pedale da malo ubrzam tempo na blagom usponu od 3%-4% koji vodi prema sjeveru od obale.
'Nemoj se trošiti', kaže Raymond iza mog stražnjeg volana, 'ovako je cijeli dan.' Ne mogu odlučiti pokušava li me prestrašiti iz zabave ili sam stvarno za brutalna vožnja. Zaigrani bljesak u Raymondovim očima upućuje na prvo, ali onda će nas ruta koju smo planirali za danas odvesti do središta otoka i natrag, što znači da će prvih 50-ak kilometara biti uglavnom uzbrdo. Odlučio sam malo smanjiti ritam, za svaki slučaj.
Ovaj prvi dio uspona lagano vijuga prema gore po izvrsnim cestama koje izgledaju svježe postavljene. S obje strane asf alta zemljište je škrto, kamenito i prošarano vretenastim grmljem. Automobili promiču pored nas, uglavnom turisti koji su na dan odmora otišli na plažu ili golf kako bi vidjeli dramatične krajolike unutrašnjosti. Raymond me uvjerava da će, nakon što prođe jutarnja gužva, ceste biti tiše do kraja vožnje.
Kad pitam Raymonda za ime uspona na kojem se nalazimo, on suho odgovara, 'GC-60.' Biciklisti ovdje očito ne osjećaju potrebu romantizirati svoje okruženje za vožnju i nemaju trebaju jer krajolik to čini umjesto njih. Nakon oko 6 km uspona izlazimo na greben i pružamo pogled na dolinu iza. To je poput nečega iz epskog vesterna - prašnjavi obronci se spuštaju do vijugave rijeke, a s obje strane doline vrtoglave litice raspadajućeg smeđeg kamenja leže poput utvrda na vrhovima brda. Clint Eastwood bi se ovdje osjećao kao kod kuće. A najbolje od svega, u daljinu se proteže vijugava vrpca netaknutog asf alta koja nas poziva naprijed.
Dok smo se spustili niz padinu, nakon što smo se do sita napili pogleda, dolazim u iskušenje da viknem srdačno 'yee-ha!', ali to ne činim jer sam Britanac, pa pristajem za zahvalno kimanje u Raymondovom smjeru i uđite u padove za spuštanje.
Oko 4 km kasnije (osjećaj je puno slabiji) cesta se opet naginje, ovaj put s malo više osvete nego prije. Sunce je sada visoko i ja brišem znoj s lica, što je neobično nepoznato iskustvo za vožnju u studenom. Lagano tapkamo prema gore oko 5 km prije nego što stignemo u Fatagu – jedino selo bilo koje veličine koje smo vidjeli otkako smo napustili Maspalomas – i Raymond odlučuje da smo zaslužili prvu kavu dana. Dok se znojim kao pas, prikladno je da stanemo u Baru el Labrador i popijemo nekoliko brzih espressa.
Kao čovjek koji je vodio gostujuće bicikliste po svim cestama Gran Canarije, Raymond zna koja su najbolja mjesta za zaustavljanje i kako ocijeniti vožnju. 'Ovdje dobivam klijente na kavi', kaže. 'To ih vodi kroz sljedeći dio', zlokobno dodaje.
Oremo dalje, nemilosrdno prema gore. Gradijent nikad ne prelazi 8%, ali ne popušta. Poput svojih susjeda na Kanarskim otocima – Tenerifa i Lanzarotea – Gran Canaria je u osnovi divovski vulkan koji se izdigao iz mora prije 10 milijuna godina pa je, za razliku od Britanije sa svojom složenom mrežom brežuljaka i kratkim oštrim usponima, jahanje ovdje jednostavno slučaj ići gore sve dok više ne možete ići, a zatim se vraćati skroz dolje. To je dio čemu se veselim.
Puhanje toplo i hladno
Dok vijugamo prema gore kroz dolinu, osušeni stjenoviti krajolik počinje pokazivati znakove zelenila u obliku borova. Raymond objašnjava da su ova stabla jedinstvena po tome što su njihove trostruko zašiljene iglice dizajnirane za sakupljanje vlage iz magle koja se taloži na vrhovima. Otok ima samo nekoliko dana kiše svake godine pa je flora morala pronaći alternativne načine za dobivanje pića. Oblačna para kaplje s drveća u potočiće iznimno čiste, meke vode koja je nektar za žednog biciklista. Drveće je znak da se penjemo sve više u brda, a jarko sunce ovog jutra zamjenjuje lagana izmaglica.
Neposredno prije grada San Bartolomé penjemo se na brdo i Raymond predlaže da obučemo jakne i grijače za ruke. Temperatura je još uvijek lako iznad 20°C pa se pitam zašto osjeća potrebu za dodatnom odjećom, ali on objašnjava da je otok čudan konglomerat mikroklime i da ćemo prijeći iz jedne zone u drugu. Poslušam njegov savjet i dodam dodatne slojeve, u potpunosti očekujući da ću jahati iz naše trenutne umjerene regije u neku vrstu ledenog drugog svijeta, poput prolaska kroz garderobu u Narniju.
Naravno, ispalo je da nije ništa od toga. Temperatura ostaje blaženo visoka dok se spuštamo niz kratki nizbrdica i prelazimo na GC-603 da zaobiđemo grad. Raymond očito predugo uživa u toplini ovih otoka – koji se nalaze na istoj zemljopisnoj širini kao pustinja Sahara – i zaboravio je što je prava hladnoća. Za nekoliko minuta kuham se kao riža kuhana u vreći, dok Raymond spokojno vijuga sporednim ulicama i niz brutalno strmu cestu ('Zove se "Staza srama" jer je većina ljudi koji se voze njome prisiljeni sići i hodati') i natrag na GC-60, koji odmah ponovno raste na oko 8%, samo da nas podsjeti da je uspon na današnji vrh još daleko.
Grijent se lagano naginje, tjerajući nas da izađemo iz naših sedla, a Raymond mi kaže da smo sada na dijelu ceste gdje je on jednom lovio Alberta Contadora. Bacim pogled na njega da provjerim da mi ne prede samo pređu, ali njegov pogled mi govori da je to istina. Čini se da je Gran Canaria omiljeno zimsko vježbalište za tim Saxo-Tinkoff (kako su se tada zvali), a jednom je prilikom tim čak pozvao usluge Raymonda kao izvora lokalnog biciklističkog znanja da ugosti njihove vožnje.
Tako je bio tamo, vrtio se i čavrljao s Nicom Rocheom o vremenu u Irskoj, kad Contadoru njegov trener kaže da ode s čela i vidi koliko se dugo može držati podalje od čopora koji ga juri. Pa, Raymond je vidio priliku koja se ne može propustiti i skočio na Španjolčev kotač baš kad je napravio svoj prekid, a zatim kopao duboko da vidi koliko dugo može parirati Contadorovoj brzini penjanja.
'Izdržao sam oko 100 metara,' kaže Raymond. ‘Onda je samo nestao u daljini. Bio sam potpuno na granici, a on je odjahao kao da se uopće nije trudio.’
Glasine su da je tim Tinkoff-Saxo [ili samo Tinkoff koji će uzeti svoju 2016.] trenutno na otoku i da su primijećeni na treningu. Ako budemo imali sreće, mogli bismo baciti pogled na Contadora, Rochea, Kreuzigera i ostale. Nakratko se bavim fantazijom kako naletim na tim na raskrižju i uredno skliznem u formaciju s njima dok raspravljam o taktici za nadolazeću sezonu utrka. Ali onda mi pada na pamet da će vjerojatniji susret s Tinkoff-Saxom uključivati da budem spljošten poput bube dok me tim jednostavno prebacuje preko mene u brzini, a menadžer Bjarne Riis me dokrajčio u sljedećem vozilu podrške.
S tom sretnom mišlju na umu, nastavljamo uspon od 6 km od San Bartoloméa, koji na kraju stiže do grebena kojeg čuvaju dva kratka kamena vrha. Cesta krivuda kroz uski procjep između stijena, koji služi kao ulaz u sljedeću dolinu, i ponovno nas pozdravlja širok pogled na nazubljene smeđe planine prošarane mrljama zelenih kaktusa i zdepastog grmlja.
Raymond kaže da greben koji smo upravo prešli predstavlja još jedan prijelaz u novu klimatsku zonu i savjetuje da ponovno obučem jaknu koju sam spremio tijekom uspona, jer bi sljedeći spust mogao biti prohladan. Radim prema uputama i nastavljamo niz cestu.
Kada ću naučiti? Gotovo istog trena postajem pregrijan, a opet nemam vremena za skidanje jer je Raymond odlučio da će duga, ravna dionica ceste kojom smo upravo krenuli (jedan od rijetkih ravnih dionica na cijeloj ruti) podsjetiti ja na čijem smo terenu. On se saginje na padove i ubrzava brzi tempo. Skočim na njegov kotač i držim se, ali nakon otprilike kilometra osjećam se kao da ću se spontano zapaliti, pa sam ga odlučio pustiti. Sjedim i gledam ga kako juri uz cestu, pojavljujući se i nestajući iz vidokruga dok slalomira u i iz mnogih zavoja. Ne pokazuje znakove usporavanja i na kraju je potpuno nestao iz vidokruga.
Naravno, Raymond zna nešto što ja ne znam. Upravo dok se pitam koliko bi on mogao biti ispred mene i trebam li krenuti u potjeru, skrećem iza ugla i dočeka me uredna zbirka okrečenih zgrada s krovovima od terakote. Tamo pokraj ceste, ispred malog kafića, nalazi se Raymond, koji već naručuje kavu i bocadillo. Vrijeme je za ručak.
Veliki ideali
Mali gradić Ayacata očito je središnja točka za bicikliste na otoku. Nalazi se na raskrižju popularnih biciklističkih ruta i ima dva gostoljubiva kafića koji ugošćuju brojne zalogajnice odjevene u likru kad mi stignemo.
Sjedeći na suncu ispred kafića Casa Melo, gledamo grupe jahača kako dolaze i odlaze, neki turisti i neki domaći na trenažnim vožnjama. Raymond pozdravlja nekoliko mahanjem, a neki zastaju kako bi nakratko popričali (glavna tema razgovora je gdje se nalazi tim Tinkoff-Saxo). Iznenađen sam velikim brojem vozača okupljenih ovdje, što je dokaz rastuće reputacije Gran Canarije kao savršenog zimskog odmora, bilo da želite opuštajući biciklistički odmor ili naporan trening kamp.
Par u identičnim fluoro-ružičastim dresovima i kratkim hlačama s uzorkom leoparda, s odgovarajućim ružičastim Trek biciklima, sjeda nasuprot nama. Raymond ih identificira kao lokalne jahače, ali nema vremena za dodatni razgovor. Umjesto toga, plaćamo, sedlamo i skrećemo s glavne ceste na GC-600 u smjeru sjevera.
Još jednom su ceste veličanstveno glatke, a nagib nikada nije dovoljno jak da bi postao zabrinjavajući (kompaktni lančani skup, moja noga!), ali ostaje nemilosrdan na između 8% i 10% za 4 km, a zatim samo malo popušta za sljedećih 4km. Dok stignemo do spoja s GC-150, popeli smo se na našu najvišu točku dana na oko 1700 m, temperatura je osjetno pala i magla se počela taložiti oko nas.
Možda nam sada nedostaje sunce, ali još uvijek imamo jasne poglede s kojih možemo vidjeti kroz gomile borova, a Raymond me uvjerava da imamo sreće s vremenom. Na nadmorskoj visini u ovim brdima uobičajeno je da se gusta magla uvuče tijekom dana i zakloni sve.
Skrećemo lijevo i počinjemo spust po cestama koje su za sada nesavršene, a ja moram paziti na kočenje na nekoliko zavoja koji su posuti šljunkom i rupama. Usklađeni program obnavljanja podloge posljednjih godina pružio je Gran Canariji neke od najsvilenkastijih asf alta koje mi je bilo zadovoljstvo voziti, no još uvijek postoje mrlje koje cestari tek trebaju posjetiti, a prijelaz s nove na staru podlogu može biti prilično uznemirujuće kad se doživi na brzini. Siguran sam da će, kako godine budu prolazile, neravni dionici postati glatki i da će ova ruta uskoro postati neometana vožnja tepihom od početka do kraja.
Prolazimo kroz grad Cruz de Tejeda, koji Raymond preporučuje kao dobru bazu za istraživanje Gran Canarie biciklom, zahvaljujući njegovom položaju u središtu otoka. Skrećemo lijevo pokraj malog gradskog trga i cesta se odmah naginje prema dolje, pozivajući nas da čučnemo preko šipki i malo ubrzamo, ali prije nego što sam uopće krenuo nizbrdo, povlačim kočnice i zaustavljam se strana ceste.
To je pogled. Kroz procjep u drveću vidim cestu koja se vijuga kroz niske, zelene brežuljke u daljini, samo da bih se izgubila u krajoliku iza, koji je sloj za slojem oštrih grebena na čijem su vrhu oslonci od raspadajućeg kamenja, a najudaljeniji vrhovi postaju izgubljen u visećoj magli. Neko vrijeme zurim, pitajući se kako tako mali otok - iste je veličine kao i Veliki London - može sadržavati tako goleme panorame. Uvijek sam zamišljao Gran Canariu kao odmaralište na plaži, ali ovo više podsjeća na Grand Canyon.
Odvlačim se i počinjem pravo spuštanje - niz strmih, vijugavih preklopa koji nam omogućuju brzi gubitak visine. Također predstavlja priliku za najveće brzine dana. Nekoliko klikova nakon što smo napustili Cruz de Tejeda stigli smo do vrha strijele ravne rampe od 750 m na oko 15% koja se zove "Osjećaj". Raymond drži bradu na šipkama i poleti niz padinu poput rakete. Činim isto, sve dok ne primijetim da velikom brzinom ulazimo u kružni tok u podnožju brda. Stišćem kočnice i kontroliram brzinu. Raymond, koji poznaje ove ceste bolje od većine, izdržao je do posljednje sekunde prije nego što baci sidro. Dok se kotrljam pokraj njega, on provjerava maksimalnu brzinu na svom Garminu.'85 kmh,' kaže on bezbrižno.
Povratak kući
Odavde bi trebao ići nizbrdo sve do baze, ali nema te sreće. Cesta se uzdiže i spušta dok se drži uz strane mnogih grebena i dolina koje su nagurane u ovaj mali prostor u središtu otoka.
Na kraju se vraćamo u Ayacatu, našu stanicu za ručak od nekoliko sati ranije, i skrećemo niz GC-605, cestu za koju mogu samo pretpostaviti da ju je dizajnirao i izgradio odbor biciklista. Asf alt je potpuno nov, a spust je plitak i brz. Lagano vijuga kroz široku dolinu punu borova i stjenovitih rubova, pored jezera i slikovitih mjesta za piknik, i iako postoje povremene šljunčane mrlje koje narušavaju netaknuti sjaj površine ceste, ima vrlo malo tehnički nezgodnih dionica za prelazak, tako da brzina ostaje visoka milju za miljom.
Neposredno iznad grada Barranquillo Andrés, cesta postaje strma s nizom uskih zavoja. Potrebno je malo opreza za pregovaranje spusta, ali svakako mi je drago što nismo došli ovim putem. Da smo to učinili, možda bih morao pojesti svoje riječi o tome da nije potreban kompaktni lančani set.
Uska, strma nizbrdica ustupa mjesto otvorenom, širokom padu gdje se čini da svaki kut otvara novi pogled na dolinu ispred. Kasno je tijekom dana i gotovo da nema automobila u blizini, tako da se mogu usredotočiti na održavanje ravnomjernog tempa sve do dna doline gdje se uspon izravnava i cesta postaje ravna linija oko 10-15 km sve do obala.
Umornih nogu nisam raspoložen za vožnju kući na hronometar, a kasno poslijepodnevno sunce još uvijek ugodno grije, pa lagano tapkamo, presijecajući isušena polja i sela dok ne prođemo kroz tunel ispod autocesta GC-1 koja prolazi rubom otoka od sjevera prema jugu. Kratka rampa vodi nas do obalne ceste i iznenada prašnjave planine zamjenjuje svijetli, hladan pogled na Atlantski ocean.
Ova posljednja dionica duž obale prometna je, ali lokalno stanovništvo je naviklo na bicikliste, a vozači (osim nekoliko turista u unajmljenim automobilima) dovoljno su ljubazni da nema straha od nesreće.
Nakon 10 km valovitog obalnog puta stižemo natrag u Maspalomas i zaustavljamo se na šljunku ispred hotela Cordial Sandy Golf. Da bih se vratio u svoj mali bungalov u odmaralištu, moram progurati bicikl pokraj bazena, dok bitve zveckaju po kamenim pločama. Igrači golfa kupaju se u bazenu prije večere i dok prolazim, oprezno me gledaju.
Biciklisti su još uvijek pomalo strani u ovom kutku Gran Canarije, ali prema onome što sam vidio – planine, savršene ceste, toplina tijekom cijele godine – ovaj će otok sigurno postati sve popularnije odredište za posjetitelja na dva kotača, a možda će jednog dana muškarac u kariranim kratkim hlačama i pastelnoj polo majici sjediti sam za stolom za doručak u hotelu na Gran Canariji i pitati se zašto svi ljudi u Lycri bulje u njega.
Kako smo tamo stigli
Putovanje
Biciklist je letio na Gran Canariu s Easyjetom (easyjet.com). Cijene počinju od oko £50 u jednom smjeru za 4 sata i 30 minuta leta. Easyjet naplaćuje 35 funti u jednom smjeru za prijevoz bicikala. Ostale opcije uključuju British Airways i Ryanair. Od zračne luke Las Palmas do Maspalomasa je potrebno oko 30 minuta vožnje.
Smještaj
Odsjeli smo u odmaralištu Cordial Sandy Golf u Maspalomasu (cordialcanarias.com), koje nudi uredne, udobne bungalove koji okružuju veliki bazen – savršene za kupanje nakon vožnje. Stanovnici su tu uglavnom kako bi igrali golf, stoga ne očekujte mladenački ugođaj zabave, ali hrana je izvrsna, raznolika i u gotovo neograničenim količinama zahvaljujući cateringu na bazi švedskog stola. Hotel ima vlastiti mini market i nudi prijevoz do plaže ili do grada. Cijene počinju od £300 po osobi tjedno.
Hvala
Hvala Saro Arencibia Tost i Katerina Bomshtein iz Turističke zajednice Gran Canaria (grancanaria.com) i Sylke Gnefkow iz Cordial Canarias Hotels (cordialcanarias.com) za njihovu pomoć u organiziranju putovanja. Veliko hvala Raymondu Leddyju iz Cycle Gran Canaria (cyclegrancanaria.com) na planiranju rute i organizaciji naše vožnje (i hvala Mariji na vožnji kombija). Raymond poznaje sve najbolje ceste i kafiće i trebao bi biti prva točka kontakta za svakoga tko planira putovanje na Gran Canariu.
