Dok su timovi kao što je QuickStep nizali pobjedu za pobjedom u klasicima, drugi veliki timovi rijetko imaju problema s pobjedničkim postoljem. Gledamo zašto
Ovaj je članak izvorno objavljen u broju 88 časopisa Cyclist
Riječi Richard Moore Ilustracija Rob Milton
Ujutro na Scheldeprijs, klasiku sprintera sredinom travnja, Dimension Data je potvrdio da njihov sprinter, Ryan Gibbons, neće startati. Južnoafrički vozač, u dobroj formi s trećim i još jednim plasmanom među 10 najboljih na nedavnoj utrci Tour of Catalonia, razbolio se uoči utrke.
Nekoliko sati kasnije, u završnoj fazi Scheldeprijsa, Edvald Boasson Hagen je napao i, na nekoliko kilometara, izgledalo je kao da je mogao uhvatiti druge timove dok drijemaju. Ali nije bilo tako, i da bude još gore, otprilike u vrijeme kada je Boasson Hagen uhvaćen, njegov momčadski kolega Steve Cummings doživio je nesreću na Tour of the Basque Country.
Britanski vozač, koji je odnio neke od najvećih pobjeda Dimension Data svojim oportunističkim napadima, bio je vani sa slomljenom ključnom kosti. Na početku prošlogodišnjeg Giro d’Italia Doug Ryder, šef tima, našalio se da bi volio da je uložio u bolnicu, takav je bio katalog ozljeda i bolesti koje su pretrpjeli njegovi vozači.
Trend se nastavio u 2019. – i to bez spominjanja njihovog zvjezdanog jahača, Marka Cavendisha, koji se veći dio dvije godine bori sa žljezdanom groznicom.
Cavendisheve četiri etapne pobjede na Tour de Franceu 2016. sada se čine jednako dalekim kao i njegove nade da će osvojiti još četiri koje mu trebaju kako bi se izjednačio s Eddyjem Merckxom na vrhu liste svih vremena – iako bi trebao barem biti na Grand Departu u Bruxellesu, što je početak.
Stvari su se malo popravile za Dimension Data tijekom prošlog mjeseca zahvaljujući etapnim pobjedama Boassona Hagena na Tour of Norway i Criterium du Dauphine, što je udvostručilo broj pobjeda tima za godinu na četiri. Ipak, ne bore se samo Dimension Data za pobjede. I premda je afrički tim navodno jedan od najmanje bogatih u WorldTouru, nije jasno da se sve svodi na novac.
Dvije momčadi koje trenutno prolaze podjednako teško su Bahrain-Merida i Katusha-Alpecin - pet odnosno tri pobjede u trenutku pisanja teksta, i sigurno nisu među najsiromašnijima.
Dirk Demol, sportski direktor Katushe i bivši pobjednik Paris-Roubaixa, inzistira na tome da unatoč lošoj vožnji on i njegovi vozači nisu pod pritiskom. 'Ne osjećam se tako', rekao je u Compiègneu uoči Roubaixa.
‘Rekao sam im, samo moramo nastaviti marljivo raditi. Istina je da četiri ili pet momčadi dominiraju sportom, pa je teško svim ostalim momčadima.
‘Jasno je da u svim timovima, kad su lideri u top formi, vode sve sa sobom. Ako lideri nisu u top formi, to je teže, ali to je također prilika za nekoga poput Nilsa Politta, koji nije započeo sezonu kao lider. Stalno im ponavljam, nisam bio vođa i stoga nisam imao odriješene ruke jer nisam bio dovoljno jak da budem vođa, ni fizički ni mentalno,’ dodaje Demol.
‘Ponekad sam dobio odriješene ruke – to se dogodilo kada sam osvojio Paris-Roubaix [1988., nakon ranog prekida]. Ali nije vam dano. Moraš izaći i uzeti ga.’
Sljedećeg dana, Politt je doista nanjušio i iskoristio svoju priliku, vozeći agresivno i završivši snažno drugi nakon Philippea Gilberta na velodromu Roubaix. Bilo je to upravo ono što je Demolu trebalo nakon što je Marcel Kittel, Katushina zvijezda sprinter, loše vozio na Scheldeprijsu, utrci koju je osvojio pet puta.
Kittel, koji je bio u zastoju otkako se pridružio Katushi na početku sezone 2018., nije bio ni blizu - ispao je rano u utrci. Kad je Demol govorio o tome da vođe momčadi nisu u top formi, činilo se očito da je mislio na Kittela. Nijemac je u međuvremenu odlučio uzeti pauzu od sporta, raskinuvši svoj ugovor s timom sporazumno prošlog mjeseca.
Otroci sa stola
Dok je Polittova izvedba vratila donekle ponos Katushi-Alpecinu, za Dimension Data bilo je samo više frustracija. Bernhard Eisel, austrijski veteran južnoafričkog tima, startao je i završio svoju 16. Paris-Roubaix, približavajući se rekordu Raymonda Poulidora od 18, ali bio je prilično poražen i razočaran.
Prethodnog dana poslao je poruku svom bratu da vjeruje da je njegova forma dovoljno dobra da završi na postolju. Ali na kraju je bio 66., 15 minuta manje, nakon što je uhvaćen u glupoj nesreći.
'Imao sam dobre noge,' kaže Eisel. 'Ali nije važno što imaš dobre noge ako te udari u nesreću i završiš jureći 40 km.'
Razmišljajući o problemima svoje momčadi, dodaje: 'Svakako se mučimo, naravno. To se ne može poreći. To je loša sreća, s puno padova, ali to nije izgovor za sve. Samo nam trebaju svi zdravi iu najboljoj formi, a iz ovog ili onog razloga to nismo imali.’
Njihova situacija nije jedinstvena, kaže Eisel. 'Vidim četiri momčadi koje dominiraju, a ostale se bore za ono što je ostalo. U ovom trenutku to izgleda tako.
‘Kad razgovarate s drugim momčadima, svi kažu Bora, Astana, Deceuninck [i Mitchelton-Scott], oni odnose sve pobjede. Mi ostali skupljamo mrvice sa stola.
'Problem je što se većina timova sastoji od lidera, ali vrh piramide je stvarno malen, a ako najboljih pet ili šest vozača tima ne postižu rezultate, ostalima je jako teško to nadoknaditi.
‘Jedini tim koji vidim da to radi je Deceuninck-QuickStep. Ako njihov glavni momak ne vozi dobro, postoji netko drugi – ali samo u nekim utrkama, ne u svakoj utrci.’
No, nije teško vidjeti da su Dimension Data u rupi. Momčad, koja je postala poznata kao MTN-Qhubeka, djelomično zato što je bila prva afrička momčad visokog profila koja se pojavila na Tour de Franceu 2015., ima zvijezdu visokog profila (Cavendish) koja se bori, važno zimsko pojačanje (Michael Valgren, koji se pridružio iz Astane) koji nije uspio nastupiti na popločanim klasicima nakon što je patio od bolesti, i iskusni vozači koji su pogriješili ili su ozlijeđeni.
Sve to u pozadini velikih sponzora koji će povrat uloženog očekivati u vidu rezultata. Možda postoje lekcije koje se mogu naučiti od timova koji su se uspjeli iskopati iz sličnih rupa.
Dva primjera su Jumbo-Visma, nizozemski tim koji je prošao kroz nekoliko različitih maski nakon što je izgubio svoje 17-godišnje sponzorstvo od Rabobanka, i Education First, koji su spašeni tek nakon apela za masovno financiranje pred kraj Sezona 2017.
Iz pepela
Nakon što se Rabobank povukao na kraju sezone 2012., nizozemska momčad mučila se s pronalaskom dugoročnog sponzora. Neko vrijeme uopće nisu imali sponzora, natječući se kao 'Team Blanco' prije nego što je Belkin došao na Tour de France 2013.
Godinu dana kasnije Belkin je objavio da se rano povlači, što znači još jedno razdoblje limba. Plaće su smanjene i većina zvijezda tima – uključujući Sep Vanmarckea, Baukea Mollemu i Larsa Booma – otišla je.
‘Imali smo mnogo vozača koji dolaze iz vremena Rabobanka i navikli su na određeni način života i određenu plaću,’ kaže Richard Plugge, voditelj tima. 'To si više nismo mogli priuštiti. Morali smo napraviti izbor. Neki su htjeli ići s nama na putovanje, neki nisu, ali kaos nam je omogućio da uspostavimo DNK kakav želimo kod jahača.
‘S Rabobankom je bilo kao da birate vozača s jelovnika – pogledali smo njegove rezultate i cijenu. Sada je obrnuto. Razgovaramo s vozačem, saznajemo jesu li spremni učiti od nas i raditi u našem sustavu, a zatim razgovaramo o novcu.’
Plugge sada ima sponzora, Jumbo (nizozemski lanac supermarketa), koji se obvezuje na dugoročni plan. 'Moj cilj je bio stvoriti okruženje u kojem se ne radi samo o preživljavanju, već gdje su radna mjesta sigurna', kaže on.
Sigurno nije slučajnost da je ovo imalo pozitivan učinak na nastupe. Na Tour de Franceu 2018. pobijedili su u dvije etape sa sprinterom Dylanom Groenewegenom i bili su jedina momčad koja je stvarno izazvala Sky u planinama, sa Stevenom Kruijswijkom i Primozom Roglićem koji su ih stavljali na stazu na ključnim etapama i završili četvrti i peti u Parizu.
Ono što Jumbo-Visma ima zajedničko s Education Firstom nije samo stabilno sponzorstvo, već i sponzor koji je kupio projekt, kaže Jonathan Vaughters. On i dalje vodi svoj tim, čak i ako ga više ne posjeduje - u potpunosti je u vlasništvu EF-a.
Ali Vaughters sugerira da je ulaganje globalne obrazovne tvrtke – u svakom smislu te riječi – ono što je napravilo razliku za tim koji je dvije godine bio bez pobjede, jalov niz koji se bolno protegao od etapne pobjede Davidea Formola na Giru 2015. do etapne pobjede Andrewa Talanskog na Tour of California 2017.
'Charly Wegelius [sportski direktor EF-a] to naziva "mekim prednostima", kaže Vaughters. 'EF je doista uložio u tim. Oni koriste ovaj tim kao središnju točku svog svjetskog korporativnog brendiranja. To je tvrtka od 55 000 ljudi, tvrtka orijentirana na obrazovanje, i na neki je način zabavan, cool sponzor.’
Ali ne može samo 'cool' sponzor biti odgovoran za transformaciju tima koji je do sredine travnja već osvojio više utrka ove godine (sedam) nego u cijeloj 2018., uključujući Monument – obilazak Flandrije – s Albertom Bettiolom.
'Nije da smo promijenili puno vozača,' kaže Vaughters. 'Prilično su isti vozači, ali ponekad, pogotovo ako ne pobijedite na početku sezone, pokušate to malo previše forsirati. Kad si na leđima, teško je: što je teže to se više trudiš, a što se više trudiš to ti je teže. To je silazna spirala.
'Želim Douga Rydera iz Dimension Data', dodaje Vaughters. 'Promatram ih i vidim da ga juri, potpisuje hrpu novih vozača - kao da juri rješenje i vjerojatno je jako pod stresom zbog toga. S obzirom da sam i sam bio tamo, sranje je.’
Plaćanje za detalje
Dakle, što se promijenilo? 'Protekle tri ili četiri godine ovaj tim nije imao financijsku potporu da se pobrine za male detalje,' kaže Vaughters.
‘Kad kažem mali detalji, mislim na super-male stvari, kao što je umjesto aerodinamičkog testiranja dva vozača, aerodinamičko testiranje šest vozača.
‘Ili u prosincu smo radili trening kamp i ako pokušavate biti ekonomični, imate ga na jednom mjestu i dovedite sve vozače na jedno mjesto.
'Ali to nije dobro za neke vozače jer imaju jet lag, pa smo ove zime napravili jedan u LA-u za vozače iz južne i sjeverne Amerike i jedan u Gironi za europske vozače.
‘Imamo tri trenera, dok smo prije imali jednog. Ne radimo ništa revolucionarno, samo radimo na malim detaljima, i mislim što se događa kada osoblje i vozači osjete da postoji samo malo više novca i malo dodatne podrške – a govorim o jednom mehaničaru, jednom gospodaru – osjećaju se voljenima.
‘Plus uz EF imamo beskonačno sponzorstvo. Oni su vlasnici momčadi, tako da ne brinemo o sponzorstvu sljedeće godine. Dakle, pritisak pada. A kada pritisak padne i svi se opuste, biciklističke utrke ponovno postaju zabavne. Vozači osjećaju podršku, utrke su zabavne, osoblje se zabavlja. Uvlači se u sebe.’
Vaughters je govorio u hotelu u kojem je njegov tim odsjeo za Paris-Roubaix u travnju, gdje je timski snažan početak godine natjerao vozače da uzdignu glave za večerom.
'Jahačeva su prsa malo više napuhana i hodaju s malo više razmetanja', primjećuje Vaughters.
‘Ne znam čini li to samopouzdanje, to jačanje njihovog ega, opipljivu razliku u rezultatima. Ali to je svakako bolje nego imati rep pod nogama.’
