Josh nastavlja svoju pan-euroazijsku turneju po prostranstvima Turske i planinama Kavkaza
Napuštanje Istanbula, preko takozvanih 'Vrata u Aziju', odnosno Bosporskog kanala, bila je pravovremena pojava. Nakon deset dana na bazarima i minaretima, dopuštajući našim europskim ratnim ožiljcima od utrnulih nožnih prstiju, ispucalih usana i gunđajućeg kašlja da zacijele, Rob i ja smo otišli s očajničkom potrebom da se ponovno oslobodimo sjedilačkog života i vratimo se na svoje bicikle.
Ali naučili smo vrijednu lekciju na putu do grada, i umjesto da se ponovno uhvatimo u koštac s urbanim pokoljem na istanbulskim ulicama, odlučili smo se trajektom preko istočnog vrha Mramornog mora do grada Yalova, gdje smo pretpostavili da ćemo se moći voziti u Tursku bez gužve. Trajekt nam je naravno kasnio, a kad smo pristali u Yalovi već je pao mrak. Počeli smo se voziti u smjeru za koji smo mislili da je izvan grada, ali cesta je izgledala kao da samo pada od jedne stambene skupine do druge, bez ikakvih znakova potencijalnog kampa.
Jedna vrijedna lekcija iz naših dosadašnjih putovanja bila je da se ne trebamo bojati tražiti pomoć, međutim, i kako nam se nisu ukazale prilike za divlje kampove, gurnuli smo nos u trgovinu koja je imala nešto zemlje i pitali jesmo li tamo smo mogli postaviti naše šatore - taktika koju sam koristio mnogo puta prije s pubovima, benzinskim postajama, trgovinama i kućama. U normalnim okolnostima ovo bi se vjerojatno smatralo bizarnim i vrlo vjerojatno nametljivim pitanjem strancu, ali još jedna lekcija koja se temeljito naučila u prethodnih šest tjedana je da se rijetko koji cikloturist nađe u normalnim okolnostima, a ljudi su uglavnom presretni pomoći.
Kao što se dogodilo, naš se čovjek iskreno ispričao i poslao nas dalje, ali ni deset minuta kasnije, baš dok smo se penjali uzbrdicom i proklinjali naš kasni odlazak, mladić se zaustavio pored mopedom i pozdravio nas. Ušao je u istu trgovinu nekoliko minuta nakon što smo otišli, nedvojbeno je čuo priču o dva idiota stranca s biciklima i šatorom, pa je krenuo za nama. Još malo kasnije, nakon mnogo entuzijastičnog dobacivanja, nas troje smo sjedili u Ufukovom poluizgrađenom preuređenom potkrovlju, kuhali tjesteninu na našim štednjacima, dijelili zabavne životne trivijalnosti, a što se tiče Roba i mene, sretni što ponovno živimo nepoznato.
pune želje
U cijeloj Europi, sa svojim snijegom, kišom i zimskim temperaturama, Turska je u mojoj glavi preuzela ulogu biciklističkog raja. Bilo bi sunca, bilo bi topline, bilo bi zelenila i proljetnih pašnjaka u izobilju. Možda bismo čak i uživali u prvim danima ljeta na plažama Crnog mora, optimistično sam zamišljao.
Ali nisam shvaćao koliko su takvi snovi optimistični. Bio je, naravno, još tek početak ožujka, i kad smo se počeli uspinjati na visoku visoravan na kojoj se nalazi veći dio unutrašnjosti Turske, temperatura je ponovno pala, evocirajući sjećanja na Europu, pri čemu je bilo što drugo osim pedaliranja ili spavanja bilo neudobno. Napuštene, zapuštene ili nedovršene zgrade postale su preduvjet u svakodnevnoj potrazi za kampovima, jer smo žudjeli za dodatnom zaštitom koju su one donosile, kao i dodatnom uočljivošću. Još je bolje bilo kad smo se probudili u kokošinjcu koji će uskoro postati i otkopčali patentni zatvarač šatora na očigled cijele ekipe graditelja, potpuno neometanih našom prisutnošću i prebrzih da bi gurnuli čašu čaja (kao što je čaj općenito se odnosi na istok Europe) u našem smjeru.
Trebali smo otkriti da je ova vrsta skromne gostoljubivosti, kao i ona Ufuka u Yalovi, bila tipična za Turke, a cijelo naše prelaženje ovog mamutskog poluotoka bilo je isprekidano tim malim djelima ljubaznosti, koja su dala isto toliko osobne topline kao vrući čaj.
Naše početno odredište bila je Kapadokija i njezina mreža drevnih gradova, ukopanih ispod zemlje u labirintskim labirintima ili ugrađenih u neobično oblikovane stijene iznad s razinom sofisticiranosti o kojoj su The Clangers mogli samo sanjati. Nekoliko dana odmora proveli smo pod njegovim šarmom, a nevjerojatna predstava svjetla i boja nastala je putem gledanja više od stotinu balona na vrući zrak kako lebde u svitanje neba iznad grada Goremea, prije nego što smo skrenuli na sjeveroistok, u smjeru Crnog mora i Gruzije.
Ravnica do mora
Na putu prema istoku naši su se putevi po prvi put ukrstili s drugim biciklističkim turistom i proveli smo sljedećih pet dana u lijepom društvu Willa iz Irske, čija je neustrašiva ruta kroz istočnu Europu pružila mnoge priče u navečer - nas troje smo se zatvorili u šator za dvoje kako bismo jeli ili spavali ispod mostova na autocesti kako bismo pobjegli od vremenskih nepogoda.
Pejzaž Turske veličanstveno se razotkrivao ispod naših guma i sugerirao naše prelaženje s jednog kontinenta na drugi podjednako potpuno kao i kulturne, vjerske i etničke oznake. Ogromna prostranstva zemlje - vrste čije se razmjere jednostavno ne nalaze u Europi - otpadala su s obje strane ceste kilometar za kilometrom. Nizovi planina, s nijansama boje umbre koje su opet bile izrazito neeuropske, često su se mogli vidjeti kako vrebaju na horizontu, ali cesta, gotovo uvijek savršeno zabrtvljena, kao da je vodila stazom koja im se nikada nije u potpunosti suočila; bili su samo čuvari ovih praznih kopnenih ravnica, promatrajući naše tri mrlje kako polako prolaze kroz njih.
Fluidnost ceste, većinom ruralna priroda malog grada u unutrašnjosti Turske i stalna ograničenja koja je diktirao vremenski uvjeti, u kombinaciji s našim sve većim poznavanjem života na biciklu, u kombinaciji za neke od najritmičnijih vremena koje bi moje putovanje doživjelo. Od trivijalnosti poput načina na koji je svaki predmet koji sam nosio sada našao svoje prirodno mjesto u mojim torbama, ili prepoznavanja pravih ljudi kojima sam se obratio za informacije, do učinkovitosti s kojom su naši kampovi sada izgrađeni i demontirani, i čiste kilometraže koju je naša pošta -mogućnost isporuke ručka.
Ali kako smo se približavali obali, nenametljive planine koje su definirale turski tektonski arsenal do te točke postale su daleko ofenzivnijeg karaktera jer su poprimile oblik Pontskih planina. Mahnuli smo Willu u znak pozdrava iu ritmu Turske, na anonimnom spoju između Sivasa i Erzincana, i gledali kako njegov usamljeni lik, uokviren na praznoj cesti koja prolazi ispod dva impozantna zida od stijena, polako nestaje iz vida; kao što je Rob istaknuo, dirljiva, iako pomalo klišej, slika cikloturista koji se suočava sa svojim protivnikom.
Povratak u (bivši) SSSR
Nakon više od mjesec dana vožnje konačno smo stigli do Gruzije i Kavkaza, trija zemalja – Gruzije, Armenije i Azerbajdžana – uhvaćenih između kontinenata, bivših carstava i velikih granica fizičke geografije. Odmah me zarobila jedinstvenost koja je prožimala toliki dio zemlje, od prepoznatljivog gruzijskog tena, kuhinje i potpuno neodgonetljivog jezika i pisma, do kitnjaste, drvene arhitekture koja je obilovala od središta Tbilisija do samih visokih planina Kavkaza, i govorila tajanstvene, degenerativne raskoši. Kršćansko pravoslavlje je i dalje glavni oslonac života u Gruziji, ali dok je zemlja zadržala ove karakterne osobine, nešto jednako uočljivo bili su znakovi našeg ulaska u bivši SSSR, sa sovjetskom arhitekturom koja je bila suprotstavljena tradicionalnom gruzijskom stilu, i oguljeni ćirilični natpisi koji se često nalaze uz cestu. Dodano monumentalnoj ljepoti zemlje, Georgia bi se pokazala kao poslastica.
Naravno, uživanje u ovim zanimljivostima imalo je cijenu koju je trebalo platiti, a na prijevoju Goderdzi Pass 2020 m nas je dočekao mali napor. Asf altirana cesta stala je prije više od 30 km, a nakon efektivno dva dana penjanja, poskakivali smo, proklizavali se i progurali do vrha, između dva snježna zida koja su obrubljivala cestu. Kao zanimljiva usporedna bilješka, grupa muškaraca se tada pojavila iz magle držeći mrtvog orla, koji nam je predstavljen, uz obaveznu ponudu votke, prije nego što su nestali natrag niz planinu u snijegu i mraku koji je sada padao.
Nakon nekoliko minuta našli smo se u skromnoj mećavi, au blatu su mi se kočione pločice propisno istrošile na spustu, što me natjeralo da usvojim taktiku 12-godišnjaka da vučem nogu kao brzinu -checker, dok škilji kroz snijeg u pokušaju da prođe kroz mnoge rupe veličine kratera. Jednostavno je bilo prehladno, mračno i jadno da bismo stali i prilagodili bilo što - samo smo trebali sići s prijevoja. Utočište je (kaže) stiglo preko sela Adigeni oko pola osam, a mi smo postavili šator u podrumu napuštene zgrade, očajnički želeći ući unutra. Ali tek kad smo počeli kuhati večeru, primijetili smo da je cijeli pod bio od zgusnutih kravljih patljika, a u kutu sobe bili su vrlo očiti pokazatelji da je ovo također popularan ljudski WC.
Tada se pojavio šišmiš i počeo mlatarati posvuda na zastrašujući, hirovit način na koji samo šišmiš može uspjeti, a silueta psa lutalice stala je oko ulaza u našu sramotnu jamu. Bilo je potrebno svih pet sekundi da se odluči hoće li ili ne krenuti dalje: Prehladno; previše snijega; previše gladan; preumorni. Odmaralište Toilet Towers u Adigeniju, misteriozno odsutno u vodiču Lonely Planeta, moralo bi poslužiti.
Utrka je
Vremenska ograničenja, točnije brzo približavanje datuma početka naših 19-dnevnih azerskih viza i nužnost dolaska na vrijeme kako bi se dobile vize za Uzbekistan i Tadžikistan, kao i organizirao prolaz teretnim brodom u Kazahstan, prije nego što su ponestali, značilo je da nismo mogli istražiti previše Kavkaskih planina. No svejedno smo se potrudili s motoriziranim izletom koji nas je odveo do 10 km od ruske granice, do grada koji se zove Stepantsminda, na pješačenje do impresivno smještene crkve Gergeti Trojstva.
Iako nismo imali vremena za istraživanje ovih planina biciklom, jednostavno nismo mogli otići a da ne vidimo ono što se, prema nekim definicijama, smatra najvišim planinama u Europi, zbog svojih vrhova koji padaju na sjevernu stranu kavkaska vododjelnica. Planina Elbrus, najviša, doseže 5642 m. Na isti način na koji su turske ravnice odavale svoju blizinu Aziji, tako isto čini i Kavkaz; njihov opseg i razmjer činili su se preveliki da bi bili zapadno od Crnog mora, a umjesto budne, nadmoćne blizine lanca kao što su Alpe, Kavkaz je bio udaljen i nezabrinut zbog naše prisutnosti, kao da ne mora podsjećati nas njihove moći. Ne imati zadovoljstvo cijeniti ovo iz sedla bilo je veliko žaljenje, ako ne zbog povećanog iskustva, onda zbog poteškoća snimanja fotografija sa srednjeg otočića prepunog mini busa.‘Oprosti prijatelju, mogu li se samo nagnuti nad tebe? Spasiba.’
Kroz Gori, rodno mjesto jednog Josipa Staljina, jurili smo, i dalje pored glavnog grada Tbilisija, do jedine otvorene granice s Azerbajdžanom, koja se ugnijezdila na ravnici u podnožju prvih rampi Kavkaza i pruža spektakularnu panoramu raspona.
Činilo se da se naših zadnjih nekoliko dana u Gruziji poklopilo s vrlo rado viđenim znakovima promjene godišnjeg doba, a jednom u Azerbajdžanu bili smo blagoslovljeni s dovoljno sunca i malim visinama da čak i vozimo u majicama. Ali opet, prava toplina dolazila je od ljudi, a tamo gdje su Gruzijci bili suzdržani u svom pristupu prema nama, način Azera bio je mnogo glasniji i samouvjereniji, što je previše očito opovrgavalo njihovo tursko nasljeđe.
Čaj, umjesto guste, bogate gruzijske kave u kojoj smo uživali, ponovno je postao piće izbora, a s govornim jezikom - nekom vrstom tursko-ruskog hibrida - bilo je puno lakše izaći na kraj. S našom odabranom rutom preko središnje Azije, zemlje s jakim turskim i ruskim vezama, ova bi dva jezika postala vrlo važna za naš svakodnevni život. Riječi koje sam naučio u Istanbulu nastavit će mi služiti tijekom šest mjeseci i 10 000 km, kasnije u kineskom Kashgaru, a osnovni ruski jezik s kojim sam se mučio po ulasku u Gruziju sazrio je u razgovoru sa stanovnicima jurti, o obitelji, hrana, vjera i posao, do trenutka kad sam napustio Kirgistan.
Ali Kašgar i Kirgistan osjećali su se tako daleko u ovom trenutku, dok smo se kotrljali u glavni grad Baku na obalama Kaspijskog jezera, s pustolovinom središnje Azije koja leži iza, da su možda i bili u drugi svijet. Doista, u nekim aspektima i jesu, budući da smo nastavili učiti da je unatoč transkontinentalnom putovanju svijet cikloturista po defaultu često nevjerojatno parohijalan, s neposrednim brigama o hrani, vodi, smjeru i neposrednom društvu, gotovo uvijek imaju prioritet. Naš je svijet bio mjehurić u kojem smo se vozili, iz dana u dan, kroz krajolike koji izazivaju strahopoštovanje, ovozemaljske gradove, udaljene rukavce i granice nacije, etničke pripadnosti, jezika i sustava vjerovanja. Sve smo ih biciklirali i proživjeli.
Za 1. dio putovanja: Priprema za polazak
Za 2. dio sata: Avantura počinje
