Komentator Eurosporta o svađi s francuskim TV producentima, otmjenom govoru i zašto se ljudi ljute zbog njegovog izgovora Nibali
Biciklist: Čini se da se dobro oporavljate nakon silaska s bicikla prije nekoliko tjedana u onome što je vaš sukomentator Magnus Bäckstedt nazvao 'NBF': Nothing But Face.
Rob Hatch: Bilo je to pravo društveno obrazovanje. U podzemnoj željeznici, kad sam išao na posao, postojale su tri vrste reakcija na to kako sam izgledao nakon sudara. Bilo je 'Oohhh, on je lukav lik.' Bio sam glavni dječak, zaboga! Nikad to u životu nisam imao. Sljedeće je bilo sažaljenje. A drugi je bio nešto između to dvoje: polusumnjičav, malo sažaljenja, cijeli prijelaz na drugu stranu kočije.
Cyc: Srećom nije utjecalo ni na jedan od vaših glasova. Je li pošteno reći da imate TV glas i uobičajeni glas Roba Hatcha?
RH: Rođen sam i odrastao u Accringtonu. Ja sam navijač Blackburn Roversa, ali gledao sam Accrington Stanleya kada je Blackburn igrao u gostima. Zapravo mislim da je moj naglasak postao širi otkako sam se odselio. Kad nisam na TV-u, očito.
Prvi put kad sam radio u emisiji čuo se ovaj otmjeni glas. Definitivno otmjenija od ove koju sada imam. To je nastup jer, ako ćeš to raditi kako treba, trebaš modulirati glas, trebaš poraditi na intonaciji. U emitiranju, polovica ispravnosti – više, čak – je u glasu.
Cyc: Kada je bilo vaše prvo emitiranje?
RH: Mislim u Parizu – 2007., Eurosport News. Upravo sam završio magisterij u Madridu koji je na neki način bio povezan s Eurosportom. Nisam puno naučio, ali mi je dalo priliku da se okušam u emitiranju. Imao sam sreću što sam svoje radno iskustvo stekao u Eurosport Newsu. Tri mjeseca, i zapravo prvi dan kad sam ušao, emitirao sam.
Cyc: Ponekad vas kritiziraju zbog jednostavnosti pitanja koja postavljate u eteru.
RH: Moj glavni posao kao glavnog komentatora – kao i da dobijem pravi glas i nazovem akciju i trenutke – je izvući najbolje od stručnjaka Ja sam sa. Postavljat ću pitanja za koja će ljudi kod kuće misliti: 'Bože, to je osnovno pitanje!'
Nadao bih se da više od polovice vremena znam odgovor, ali usmjeravam stručnjaka putem kojim želim da ide da objasni određene stvari. Opća javnost postaje mudrija za biciklizam, ali mi nismo ni blizu tako veliki kao što mislimo da jesmo. I dalje moramo educirati ljude.
‘Dakle, Sean, zašto sada ne krenu u potragu za otcjepljenicima?’ Pa, to je prokleto očito, zar ne? Ali moram ga usmjeriti u tom smjeru jer tada blistaju.
Cyc: Kako ti je raditi sa Seanom Kellyjem?
RH: Bio sam jako nervozan kad sam počeo raditi s njim. To je jebeni Sean Kelly! I nisam htjela da misli da sam seronja, jer on je fin tip.
Cyc: Tijekom šestosatne faze često ćete se ponavljati. Zašto?
RH: U komentarima imamo stvari koje se zovu "točke napomene" gdje resetujete scenu. To bi moglo smetati ljudima, ali to je ispravna praksa emitiranja. Ako uređujete vrhunce, to je savršeno mjesto da se vratite. Pa ću vam opet reći tko je u bijegu, ponoviti koliko kilometara još treba prijeći, koliki je razmak. To su osnovne stvari koje želite znati ako ste tek uključili.
Cyc: Ne bojiš se odgovoriti ljudima koji te zakucaju na Twitteru, zar ne?
RH: Prije bi ljudi jednostavno zaboravili na nešto što ih je moglo iznervirati, ali sada je tako lako uzeti telefon i tweetati. To je ponekad frustrirajuće - osjećate se kao da pišate u vjetar s društvenim mrežama. Nisam veliki obožavatelj. Radim to jer osjećam da to moram učiniti. Volio bih misliti da mi ne treba potvrda.
Mislim da je najveći problem u našem poslu ego. Lijepo je što možete imati vezu - samo bih volio da su ljudi malo pristojniji i puni razumijevanja. Ali to je stanje u kojem je svijet.
Cyc: Što vas najviše kritiziraju?
RH: Brexiteri su oni koji me zajebavaju na Twitteru, o izgovaranju imena ljudi ispravnim stranim izgovorom. Što je bizarno! Ne kažem da svi moraju izgovarati imena kao ja. Govorite kako hoćete - nije me briga! Zovite ga Ni-ba-li, Niba-li, kako god želite, ali zašto bih to krivo rekao?
Cyc: Koja je vaša omiljena utrka koju ste komentirali prošle godine?
RH: Pobjeda Mathieua van der Poela na Amstel Gold Raceu bila je trenutak sezone. A druga je bila neposredno prije toga, kada je pobijedila Katarzyna Niewiadoma. I oboje su se dogodili u jednom danu. Mentalno.
Mislim da je moja rečenica bila: 'Nikada, nikad u životu nisam vidio ovako nešto!' [Sukomentator] Matt Stephens je bio na koljenima i smijao se dok je Van der Poel naišao na rečenicu, bilo je taj ludi. Obojica smo u jednom trenutku završili na podu. I, kao što će vam Joanna Rowsell reći, sklona sam biti animirana. Slikala me kako stojim na stolicama i svašta. Bio je to lud dan i utrka se komentirala, stvarno. Ne preuzimamo zasluge za to.
Cyc: Koji su najteži trenuci koje ste komentirali?
RH: Za mene, postoji neka vrsta hitnog protokola koji se podsvjesno uključuje. Sjećate se pada Domenica Pozzoviva [na 3. etapi Gira 2015.]? Sean i ja smo se pogledali misleći: 'Ovo je pomalo zastrašujuće. Možda je ovdje mrtav.’ Zatim počneš mijenjati ton.
Zapamtite, komentiramo iz studija u Londonu. Gledamo slike i postajemo prilično neugodni zbog činjenice da se emitiraju. I pomislite, 'Dobro, što mi ovdje kažemo?'
Nismo sretni zbog toga i razumijemo što mislite kod kuće. Naši će francuski producenti reći: ‘Ako to ne prikažete, to je cenzura.’ Imao sam taj argument, vraćajući se na svoje radno iskustvo. Netko je poginuo u automobilskoj nesreći na motosportu i Francuzi su to htjeli pokazati.
Rekao sam, 'Naši britanski gledatelji to neće prihvatiti. To je loš ukus.’ I posvađao sam se, na francuskom, usred ureda. Mogu razumjeti stav o cenzuri, ali i dalje mislim da je to loš ukus. Na tom sam izgubio bitku i rat.
Slike: Patrik Lundin
