Hrvatski otok Hvar je žarište za odmor, a dragulj je i za bicikliste
Hvarsko higijensko društvo osnovano je 1868. godine kako bi potaknulo oboljele od sjeverne Europe da donesu svoja ‘oboljela pluća’ na otok Hvar, uz obalu južne Hrvatske. Društvo se ponosno hvalilo 'blagom klimom i umirujućim zrakom', te pozvalo boležljive Austrijance i Nijemce da iskuse hvarski život i uživaju u odmoru gdje će društvo pružiti 'sve potrebno za ugodan boravak strancima'.
Biciklisti nisu bili na izvornom popisu gostiju na otoku, ali vjerojatno su trebali biti. Hvar je komadić kopna koji mjeri samo 68,5 km u dužinu i samo 10,5 km na najširem dijelu, no unatoč svojoj veličini nudi iznenađujuće prvoklasne jahače.
Posljednji je tjedan rujna i dobro staro britansko vrijeme strmoglavo je krenulo prema jeseni. Kod kuće, sve mračniji dani i beskrajna kišica počinju vožnju činiti pomalo zadatkom, ali evo me u ljetnom dresu i kratkim hlačama na putu na biciklu.
Hvar tvrdi da ima 2700 sunčanih sati godišnje, što je oko 1000 sati više od većine mjesta u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako da kada se vozite ovdje, vjerojatno ćete vrtjeti pedale pod plavim nebom. Časopis Condé Nast Traveler (ta biblija odmora vrijednog požude) proglasio ga je jednim od 10 najljepših otoka na svijetu, Hvar je udaljen dva sata leta i dva sata vožnje trajektom od Ujedinjenog Kraljevstva i na istoj geografskoj širini kao Marseille, iako je vrijeme pouzdanije od onoga na francuskoj rivijeri. S obiljem skrovitih zaljeva, kamenjara, pješčanih uvala i modro-zelenog mora koje inače vidite samo u reklamama za odmor na TV-u, nije ni čudo da se ljudi ovdje naseljavaju još od četvrtog stoljeća prije Krista.
S obzirom na planinsku topografiju, vodim računa o stanju svojih pluća i nakon nekoliko tjedana pauze na biciklu, zamolio sam Ivu, našeg vodiča, da predloži blagu petlju koja je oko 93 km. Ivo je hrvatski triatlonac visok dva metra koji je pobjegao od posla u velikoj duhanskoj kompaniji u Americi kako bi se vratio na otok na kojem je rođen. Riječ je o čovjeku koji je nosio kutiju cigareta u gornjem džepu u skladu s direktivom kompanije, ali koji se sada više bavi VO2 max i Strava segmentima. Život je tako smiješan.
Uz Ivu, danas sa mnom vozi Jelena Gracin, bivša prvakinja Hrvatske u vožnji na hronometar i bivša profesionalna jahačica. Jelena je skromna u pogledu svojih postignuća i tvrdi da je osvojila TT samo zato što je 'druga djevojka varala i bila diskvalificirana', ali s obzirom na njenu moć na ravnom, riskirao bih pretpostaviti da je u svoje vrijeme bila prilično oštra. Ovih dana vrijeme provodi podučavajući malu djecu glazbi i vodeći ležerne vožnje po Hvaru.
život na otoku
Dan počinjemo uz jaku kavu na toplom suncu u baru uz mirno more starogradske luke na sjevernoj obali otoka. Zaista ne možete poželjeti ugodniji početak vožnje.
Stari Grad, ili Stari Grad, prvo je mjesto koje su ovdje naselili Grci, koji su stigli prije nekih 2400 godina. Selo nudi mir, povijest, arheologiju, kulturu i, kako naši domaćini rado ističu, stogodišnjeg ribara koji još uvijek popuši 40 dimova dnevno. Čini se da ovdje postoji tema.
Kako izlazimo iz grada i udaljavamo se od mora, krajolik se odmah mijenja. Namjera nam je voziti krug oko istoka otoka, razgledavajući maslinike i vinograde u zaleđu prije nego zaobiđemo obalu i zatim se popnemo preko brežuljaka koji čine kralježnicu otoka do grada Hvara na jugozapadu otoka. obala.
S morem iza nas, cesta se lagano diže, vruća izmaglica lebdi tik iznad asf alta. Berba je u punom jeku - stariji parovi ručno beru grožđe, pune crvene plodove pune u pletene košare. Ivo viče, ‘Sretna žetva!’ na hrvatskom dok prolazimo pokraj nas, a oni podižu pogled i mašu. Naš prvi orijentir je malo selo Dol, oko 100m nadmorske visine. Unatoč fantastičnim pogledima prema obali i dalje u daljini prema gradu Splitu na kopnu, čini se da smo već skrenuli s turističke staze. Usred sela stoje dvije otrcane fotelje, strateški postavljene uz autobusnu stanicu. Kladio bih se da je ovo mjesto na kojem nema puno posla, osim strpljivog čekanja autobusa.
Cesta skreće prema istoku preko niza kratkih oštrih, kvrgavih uspona, onih koji se mogu savladati u velikom prstenu, što je čini zabavnom za vožnju. Jedna od Ivinih omiljenih ruta je slijediti glavnu 116 cestu do istočnog vrha otoka i mjesta Sućuraj, koje se spominje u Homerovoj Ilijadi, ali danas idemo samo do mjesta Zastražišće jer bi posjet Sućurju Neka to bude 150 km povratno putovanje. Okrećući se prema zapadu, vozimo se do idilične luke Jelsa na sjevernoj obali gdje imamo dogovoren sastanak s Albancem koji se dobro snalazi u štrudlu od jabuka – ostavštini austrougarske povijesti zemlje.
Cesta za Jelsu prolazi pokraj uvale Ženišća, gdje vjetar diže more u pjenušavu kupku od akvamarina. S naše lijeve strane je golemi, napušteni hotel maskiran palmama i borovom šumom. Dječje odmaralište Beograd nekada se moglo pohvaliti bazenima, diskotekama, trgovinama, knjižnicama i restoranima – bila je to palača iz snova za jugoslavensku djecu. Ali tijekom hrvatskog Domovinskog rata (1991.-1995.) Nacionalna garda se uselila u njega, a zatim je, poput mnogih bivših luksuznih hotela u zemlji, korišten za smještaj bosanskih izbjeglica. Sada su, prema mještanima, bazeni puni smeća, vrata i oprema su opljačkani, a hotel je uništen u nepovrat. To je tužan podsjetnik na burnu prošlost Hrvatske.
Jednostavna zadovoljstva
Izvan zaljeva vrvi gradski trg u Jelsi, napučen desecima ostarjelih američkih vozača bicikla u vrećastoj likri s elastičnim trokutima upozorenja pričvršćenim na leđima. S obzirom na to da je promet u ovo doba godine prilično nepostojeći i da bih procijenio (bez okrutnosti) da njihova prosječna brzina nije dvoznamenkasta, čini se malo pretjerano, ali pitam se je li to nešto što bi trebali putnici u Londonu razmisli.
Izlazeći iz Jelse, cesta krivuda i vijuga duž obale kroz aromatične borove šume i pored besprijekornih kuća za odmor. More je tako blizu da jedan pogrešan pokret i plivat ću, a ne voziti se, što s obzirom na to da se temperatura sad kreće oko dvadesetak stupnjeva i ne bi bilo tako loše.
Naša sljedeća postaja je Vrboska, najmanji grad na otoku, koji se može pohvaliti nizom slikovitih mostova koji presijecaju luku, te nudističkom plažom popularnom među Nijemcima. Dok se vozimo, dječak iz mirnih voda luke izvlači srebrnastu ribu. Riba se migolji i mlatara. Oči su mu zacakljene i uspaničene, ali dječak brzo otkači njegova razjapljena usta i ubaci ga natrag. Život za djecu ovdje je jednostavan i svakako bolji od buljenja u Xbox ili provođenja sati igrajući Candy Crush.
Dok smo se udaljavali od obale, naišli smo na glatki, valoviti komad ceste i odlučio sam ubrzati. Za 2 km ili 3 km vožnja se pretvara u dvostruki TT. Gledam unatrag i Ivu smo ostavili mrtvog. Mora da su dimovi.
Stajanje za ručak u Santa Mariji prethodi drugom dijelu vožnje. Restoran na otvorenom nema jelovnik - gosti jedu sve što je pripremljeno taj dan. No, budući da se na imanju uzgaja sve (od voća i povrća do vina, rakije i maslinovog ulja), to nije problem. Ubacimo juhu, mediteransko povrće na žaru, svinjske ćevape, svježe pečeni kruh i maslinovo ulje, sve za oko 12 funti. Danas dijelimo blagovaonicu sa šest nabrijanih mještana koji gestikuliraju preko stola i čini se da su na rubu masovne tučnjave. Jelena me uvjerava da je uobičajeno da se Hrvati obraćaju jedni drugima kao da se spremaju počiniti ubojstvo. Ipak, radije im ne bih stao na put.
S teškim, natečenim trbuhom napuštamo mjesto za ručak i krećemo na uspon za koji bih, da je Biciklist obožavatelj klišeja, rekao da ga je sponzorirao Carlsberg. Na staroj smo cesti prema Hvaru, kojom uglavnom prolaze domaći ljudi sa sjevera na jug otoka, dok se turisti usmjeravaju na izravniju cestu. Kao rezultat toga, na usponu, koji je sa svojom dužinom od 6 km i prosječnim nagibom od oko 5% gotovo da nema nikakvog prometa, san je biciklista.
Dok se smještamo u ritam, nastupa tišina i to je prilika da cijenimo poglede. Na zapadu su dalmatinski otoci Brač i Šolta, koji se ponosno uzdižu iz Jadrana poput kamenih stepenica između Hvara i kopna. Desno od nas su polja šikare, srebrne lavande, njezinih ljubičastih šiljastih cvjetova ubranih davno, a dalje je poluotok Rudine, gdje se dio borove šume obrušava u more.
Cesta se vrti točno oko ukosnice i zavoj kvari naš ritam. Nekoliko okretaja pedala borim se da se vratim u svoj metronomski tempo penjanja, ali uspon se smanjuje i padam natrag u sedlo. Cesta se probija duž obronka, strmila u sjeni i iz nje, sve dok ne stignemo do posljednjeg zavoja. Kako se vrh pojavljuje, kao da su se otvorili zastori na setu predstave i ulazimo s lijeve strane pozornice. Pred nama je nevjerojatan pogled - pregršt sićušnih, bujnih otoka (Paklinski otoci) posutih po oceanu koji je duboko plavetnilo.
Unatoč popularnosti među lokalnim biciklistima i trkačima, nema imena za ovaj uspon. To nije kolovoz, propusnica ili bilo što drugo što će vam dati pravo da se hvalite, to je samo zapanjujuća cesta. Do sada je ovo bila vrsta vožnje koja je potvrdila moje razloge za vožnju biciklom. Nije super teško, nije kažnjavajuće, ne tjera me da testiram svoje granice ili kopam po svojim rezervama patnje. To je jednostavno blaženstvo, a onda mi Ivo kaže: 'Bit će bolje.'
Ono što slijedi je potpuno iznenađenje. Cesta se lagano spušta i vijuga od vrha dok se vozimo kroz labave zavoje i vijugave zavoje. Na obronku se uredno smjestilo napušteno kameno selo Velo Grablje. Nekoliko stotina metara ispod porušenih vila more svjetluca poput razbijenog zrcala na kasnopopodnevnom suncu. Dok se brzo spuštamo nizbrdo, ne mogu a da ne uzviknem - ovo je neobuzdana zabava bez napora.
Bez težine, snažno pritiskam pedale i povećavam brzinu. Stjenoviti obronci, djeca na biciklima, privezani konji i kameni zidovi prolaze poput videa premotavanja sve dok se naglo ne zaustavimo pred bučnom gomilom u selu Brusje iz 16. stoljeća. Posvuda su automobili i ljudi koji viču, smiju se i nose kolače i velike lonce s hranom prekrivene kuhinjskim ručnicima. Mora biti sprovoda, kaže Jelena. To je sigurno mnogo veselija afera nego što biste je našli u Britaniji.
Od Brusja je 7 km nizbrdo natrag do Hvara. Ukosnica (kojom se, prema Ivinim riječima, Mercedes koristi za testiranje automobila) dovodi nas na 2 km ravnicu koja podsjeća na pistu. Nekoliko minuta sam u snenoj izmaglici koja se kreće prema krajnjoj brzini, a onda odjednom prestaje i obavija me gorak, jedak smrad koji me peče u grlu i tjera oči da suze. Prolazimo gradsko smetlište. Uzimajući u obzir našu brzinu, miris se prolazi i nestaje za nekoliko minuta, srećom, i blaženstvo se ponovno vraća.
Dok polako ulazimo u Hvar, kafići i barovi puni su turista koji se opuštaju u zalasku sunca i čini se da je vrijeme za zabavu. Euforija dana provedenog u vožnji u savršenim uvjetima na blaženo tihim otočkim cestama tjera me da naručim Piña Coladu i odem u diskoteku. Ali dok Ivo s prijezirom prepričava priču o hrpi pijanih Australaca koji su se popeli na gradski zvonik iz 17. stoljeća i zazvonili u 3 sata ujutro, ja sam se zavalio u stolicu i umjesto toga naručio colu.
Otok Hvar je prekrasno mjesto za jahanje i potvrđuje zašto više volim sunce i brzu vožnju nego duge, spore kazne i mrak velikih europskih planinskih lanaca. Ja i moja pluća ćemo se vratiti drugi put.
Kako smo tamo stigli
Putovanje
Biciklist je letio Easyjetom za Split u južnoj Hrvatskoj. Povratni letovi kreću se od oko £34 u jednom smjeru, a cijena bicikla je £70 za povratak. Od rujna do svibnja letovi se odvijaju dva puta tjedno. Letovi rade sedam dana u tjednu od kraja svibnja do kraja kolovoza. Od Splita do Hvara ima dva sata vožnje trajektom, koja košta oko 30 GBP povratno.
Smještaj
Odsjeli smo u hotelu Amfora Grand Beach u gradu Hvaru na rivi. Hotel je bio susretljiv s biciklima i pružao je zapanjujući pogled na obalu. Dvokrevetne sobe već od £77 po osobi samo u sobi. Hvar ima veliki izbor mjesta za jelo. Za raskošne kolače pokušajte Nonica Caffe Bar, gdje slatke užitke priprema slastičarski savjetnik hrvatskog Masterchefa. Jeli smo u Macondu, tipično dalmatinskom ribljem restoranu skrivenom u zabačenim uličicama iza glavnog trga. Kuhar je biciklist, pa je samo za nas povećao porcije svježeg brancina i morskog linguina. Probajte i Mizarolu na glavnom trgu ispred Katedrale za izvrsnu pizzu.
Hvala
Veliko hvala Ivi i Jeleni iz Hvar Lifea na pomoći, logističkoj podršci i društvu. Hvar Life nudi vođene vožnje za iskusne bicikliste uključujući Dan kralja planina i vožnju izdržljivosti (120 km). Sve vožnje uključuju najam Pinarello Razha, cipele, kacigu, ručak, vodu i prijevoz do početka vožnje. Cijene od oko £40.
Zahvaljujemo i Ivanu Zovku iz Adriactivea na pomoći u organizaciji putovanja. Za informacije o odmoru u cestovnoj vožnji u Hrvatskoj posjetite adriactive.com.
