U Austriji naziv Kitzbüheler Horn tjera strah u srca lokalnih jahača. Spremamo se za ovaj godišnji festival patnje
Usred ljepote austrijskih Alpa vreba jedna od zvijeri biciklizma. Srednjovjekovni grad Kitzbühel u pokrajini Tirol u Austriji slikoviti je svijet popločanih ulica, kitnjastih kuća pastelnih boja, gotičkih crkava, starih heraldičkih zastava i tornjeva sa zvjezdicama tek iz bajke. Nazubljene planine, alpske livade i zadivljujući vidici oko grada jednako su očaravajući. Ali nemojte se zavarati. Ova mirna regija Austrije skriva jedan od najubojitijih biciklističkih uspona na svijetu – oltar na kojem se lokalni amateri spremno žrtvuju za kondiciju, ponos i ugled, a čiji su okrutni nagibi profesionalne bicikliste doveli do suza.
Kitzbüheler Horn, visoki vrh visok 1996 m, sjeveroistočno od Kitzbühela, nudi uspon od 865 m uz izvijanje nogu na udaljenosti od samo 7,1 km. Ima prosječni gradijent od 12,5%, a maksimalni 22,3%. Liquigas-Cannondaleov američki biciklist Ted King opisao ga je kao 'zid'. Lokalni biciklisti u barovima Kitzbühela prisjećaju se kako su profesionalni vozači prisiljeni trpjeti uspon na Tour of Austria plakali poput djece za gledateljima koji su ih gurali uzbrdo čak i za najkratkiji predah od boli. Austrijski vozač tima Sky Bernard Eisel kaže o iskustvu: 'Počinje loše, a onda postaje sve gore i gore do gore.' Zbog takvih riječi ovaj uspon zvuči jednako ugodno kao planinarenje u pokrajini Helmand, ali cestovni biciklisti imaju neobično mazohistički stil. privlačnost velikim, lošim planinama. Biciklizam nije ništa drugo nego umjetnost patnje.
Čak i ljeti, vidljivi kosturi skijaške infrastrukture Kitzbühela - žičare, staze za sanjkanje i skakaonice - pružaju dovoljno tragova da bi ovo planinsko zimsko sportsko igralište trebalo skrivati mnogo užasa za bicikliste. Na jugozapadu se nalazi planina Hahnenkamm sa svojom ozloglašenom skijaškom stazom Streif (maksimalni nagib: 85%), jednom od najzahtjevnijih staza za spust na stazi Svjetskog kupa u skijanju. Ali unutar biciklističkog bratstva, Kitzbüheler Horn ima više ezoterične privlačnosti. Rijetko se izgovara u istom dahu kao Alpe d’Huez ili Mont Ventoux, ali nedostatak anegdota, slika i informacija putujućih biciklista samo ga čini osvježavajuće jedinstvenom – i zastrašujućom – perspektivom.
Legende puzanja
Natjecanje za amaterske i elitne jahače, International Kitzbüheler Horn Race, održava se svake godine od 1971. Najpoznatija bitka dogodila se 1970-ih kada je lokalni amaterski heroj Wolfgang Steinmayr izazvao belgijskog profesionalnog jahača Luciena Van Impea na dvoboj. Steinmayr je vozio superbike od 7,4 kg, ali se njegov prijenosni omjer 39x22 pokazao preambicioznim i Van Impe je pobijedio u rekordnih 30 m i 3 s. Bivši austrijski profesionalac Thomas Rohregger postavio je trenutni rekord od 28m 24s 2007. godine.
U utrci inače sudjeluje oko 150 lokalnih vozača iz Austrije, Bavarske i Švicarske, ali na 32. izdanju utrke, koje se održalo 11. kolovoza 2012., nastupio je i jedan Britanac: ja. Ovo je istinski lokalna utrka, s lokalnim jahačima, tradicijom i, posljedično, lokalnim standardima koje treba postići.
‘Profesionalcu će trebati oko 31 minuta, elitnom amateru oko 35 minuta, a dobrom amateru 40-55 minuta,’ kaže Günther Aigner iz Turističke zajednice Kitzbühela. 'Sat vremena je još uvijek dobro, ali relativno sporo. Sve ispod 50 minuta je respektabilno lokalno.’ I tako je postavljen moj skromni cilj.
U suncem okupano jutro utrke, bicikliram kratku udaljenost nizbrdo od svog hotela do starog srca Kitzbühela kako bih se prijavio i uzeo svoj broj utrke sa startne crte – samo kako bih pronašao sve ostale bicikliste u smjeru na drugi način. Shvaćam da idu u brda na zagrijavanje, iako vožnja počinje tek dva sata. To je prvi podsjetnik da mještani ozbiljno misle. Kad više biciklista dojuri u grad, tražim savjet. 'Štedite se zadnja 2 km', upozorava lokalni vozač Daniel Wabnegg. 'Vrlo je strmo – preko 20% u posljednja 2 km – i mnogi ljudi tamo izgube.'
Rečeno mi je da mala bijela seoska kuća označava 2 km do cilja. Odavde možete dati sve znajući da ste na početnom putu. Ali vraški će boljeti. Drugi mi vozači savjetuju da koristim markere za odbrojavanje kako bih procijenio svoj tempo i da ne pijem previše – vožnja je kratka i taktička dehidracija je u redu za uštedu na težini. Odlučno ispuštam svoje energetsko piće u oluk.
Borba za poziciju
U 10.45 ujutro naš mali peloton vodi policijska pratnja ulicama grada i preko rijeke Kitzbüheler Ache koja žubori do podnožja planine. Utrka službeno ne počinje dok ne stignemo do Kitzbüheler Horna, ali vozači se već bore za poziciju. Moj prednji kotač je gurnut tri puta i odlučujem se vratiti unazad radi sigurnosti. Možda sam ovdje kao turist, ali, s lokalnim ponosom u pitanju, u utrci sam – sviđalo se to meni ili ne.
Skrećemo s glavne ceste i završavamo kratki uspon prije nego što cesta zavoji na otvorenu ravnicu kod Hoglerna. Ovo označava startnu liniju. Dok ga prelazim, srce mi se steže kad vidim da se cesta uzdiže ispred nas poput kaskaderske rampe. Cesta se toliko strmo uzdiže da se prisjećam vremena kad sam gledao kako se premci londonskog Tower Bridgea otvaraju preda mnom. Za nekoliko sekundi moja pluća gore dok pokušavam držati korak s ostalim vozačima koji jure prema nebu, a putovanje do prvog znaka za kilometar kao da traje.
Cesta je glatka, ali uska i vozači traže najbolju liniju, što otežava ulazak u ritam. Kad cesta počne krivudati, ukosnice se uzdižu poput stepenica. Nekoliko kilometara nakon vožnje ulazimo u borovu šumu, a hladovina donosi dobrodošlo olakšanje od sunca. Izlazimo na jedini ravni dio utrke – kratka dionica od 200 m u blizini naplatne kućice. Za mene je to prilika da dođem do daha, ali za druge je to prilika da prožderem dragocjene sekunde.
Nakon tri kilometra shvaćam da se utrka odvija u potpunoj tišini. Nema riječi ni povika, samo zvuk otežanog disanja. Dok se mliječna kiselina nakuplja u mojim četvorcima, brojim udarce pedala i tupo buljim u asf alt ispred svoje gume. Tek kad se natjeram podići pogled, primijetim svoje okruženje, sa neobičnim seoskim kućama, smaragdnim livadama i snijegom prekrivenim planinama na horizontu. Ali trenutno je svaka ljepota periferna u odnosu na bol. Mogu uživati u krajoliku na spustu.
Tempo me iznenadio i vozači oko mene vuku me gore brže nego što bih želio - što je i korisno i štetno. Osjećam kako mi srce divlje lupa kroz pulsirajući puls u ušima. Kako se približavam polovici, uzimam energetski gel i požalim. Prevruće je, tijelo mi se pari i osjećam kiselinu u želucu. Istog trena povratim posljednju kuglicu u usta. Gledam oko sebe tražeći suosjećanje, ali vidim samo lica zgrčena u agoniji. Tiha zvonjava kravljih zvona, tako često podsjetnik na alpski mir, sada zvuči više kao posmrtno zvono.
Podignem pogled i vidim jahače kako cik-cak prelaze cestu. Ubrzo shvaćam da je ovo namjerni pokušaj razvodnjavanja gradijenta. Zaključujem da bih radije okončao ovu užasnu bol što je prije moguće i nastavio svoj izravan napad na planinu.
Previše sam usredotočen na sporu traku ceste ispred svoje gume da bih primijetio mitsku bijelu seosku kuću na 1424 m koja označava 2 km do cilja, ali mogu vidjeti iz zastrašujućih prometnih znakova – 18%, 21% – da sigurno ulazim u posljednji strmi niz. Uspon je toliko oštar da moj prednji kotač skoči prema nebu sa svakim okretanjem pedale, ostavljajući me da se borim da ostanem uspravan i trpim bolnu spoznaju da sam upravo uzalud potratio pedalu. Barem je tišina prekinuta. Naučim svoju prvu austrijsku riječ – scheisse – koja se redovito uzvikuje, zajedno s drugim bijesnim mitraljeskim ispadima. Ne moram govoriti njemački da bih shvatio osjećaj. Izraz 'pedaliranje trgova' ne opravdava ružnoću mojih revolucija. Pedaliram osmerokute.
Uspon je neumoljiv. Toliko je strmo da ne možete ni usporiti - već idete tako sporo da usporavanje znači stajanje. U jednom sam trenutku pokušao smanjiti ritam kako bih ispravio disanje, ali to je jednostavno produžilo nalete boli i produžilo muku.
Konačno odbrojavanje
Osjećaj je poput fatamorgane kada skretanje ulijevo dovede posljednji dio u vidokrug. Lijepo je vidjeti ciljnu liniju na 1670 m visokoj planinskoj gostionici Alpenhaus, ali iako nije udaljena više od kilometar, brane je ukosnice isklesane od paklenih nagiba.
Čini se da ovaj posljednji dio traje sat vremena i moji povremeni pogledi na piće u spektakularnom okruženju čine mi se jedinim izvorom goriva. Tek kad skrenem za zadnji ugao i vidim da divovski sat otkucava s 49 minuta, sjetim se da sam imao vremena za ciljati – negdje daleko ispod skliznuo sam u maglovit način preživljavanja – i prizvati posljednji nalet energije za uranjanje ispod oznake od 50 minuta. Moje konačno vrijeme bilo je 49m 58s. Lijepo je znati da mogu ući u bar u Kitzbühelu i dobiti minimalno moguće poštovanje od lokalnog stanovništva. Pobjednik, Martin Schoffmann, iz WSA Viperbike pro tima, završio je za 29m 56s, dok je posljednjem ciljniku trebalo 1h 14m.
Nakon što sam se srušio preko upravljača, sablasna mi je ruka dodala šalicu toplog soka od jabuke, ali treba mi neko vrijeme da povratim fokus. Provjeravajući kasnije svoje Garminove podatke, otkrio sam da mi je broj otkucaja srca u prosjeku iznosio 175 otkucaja u minuti tijekom cijele vožnje – 10 otkucaja u minuti više nego kad sam se uhvatio u koštac sa zloglasnim kronometrom Alpe d’Huez – i imao sam prosječnu kadencu od samo 53 okretaja u minuti uz ukupnu brzinu od 8.2kmh.
Pobjednik, Martin Schoffmann, kaže mi da se nikad ne navikne na bol: 'Ovaj uspon izvodim na Tour of Austria i može trajati više od 40 minuta jer ste već prešli 100 km i umirete. Moj savjet je da to tretirate kao kronometar. Pronađete napor koji možete podnijeti i izdržite ga. Iznad svega, usredotočite se na svoje pedaliranje. Morate pokušati koristiti što više od 360°.’
Biciklisti se mogu uhvatiti u koštac s ovim usponom u bilo koje doba godine zahvaljujući automatima za karte na vrijeme na startu i cilju staze, ali ulazak u utrku nudi istinsko uranjanje u stranu biciklističku kulturu sa svojom jedinstvenom lokalnom tradicijom. Gdje vas još dočeka šalica toplog soka od jabuke? A kada završite, postoji više od 1200 km planinskih cesta u regiji koje možete istražiti, uključujući sjajne uspone kao što je legendarni Grossglockner, koji možete uživati u ugodnijem ritmu – bez mučnine u ustima.
Kao što je i očekivano, svaki užitak je retrospektivan, ali zbog toga nije ništa manje ugodan. Dovršavanje Kitzbüheler Horna odlično je za vaše samopouzdanje u penjanju. Znajući da ste preživjeli njegove strahote osigurat ćete da ti 'ubojiti' usponi na vašoj lokalnoj vožnji nikada više neće izgledati tako teški.
Jahačeva vožnja
Condor Baracchi, £1500 (samo okvir), condorcycles.com
Jednostavno rečeno, ako se bicikl može popeti na Kitzbüheler Horn, može se popeti na sve. Kit mi je bio u prvom planu kad sam se prijavio – probudio sam se obliven hladnim znojem u strahu da će mi dati teški spremnik motocikla na probu – ali Condor Baracchi nije razočarao. Karbonski okvir Condor RC11, koji teži 1,250 g, bio je dovoljno lagan da mi omogući vući bicikl čak i po najstrmijim nagibima (valna vilica je također vrlo lagana) i dovoljno čvrst da prenese moju snagu u okomito kretanje.
Grupe Campagnolo Centaur omogućile su glatke promjene stupnjeva prijenosa u rijetkim prilikama kada sam osjetio hrabrosti da se pomaknem s lakših stupnjeva prijenosa. Unatoč tome što je dohvat dobar za normalne uvjete vožnje na kontinuiranom usponu, osjećao sam da mi treba kraća šipka – ali dobro se nosio na nizbrdicama.
Također izgleda. Imao sam mnogo pozitivnih komentara o njegovom privlačnom bijelom dizajnu. Možda izgleda kao prototip, ali ako zbog toga protivnici pomisle da ste na blistavom novom supermotociklu, to nije ništa loše.
Detalji
| Što | Kitzbüheler Horn Mountain Race |
| Gdje | Kitzbühel, Austrija |
| Koliko daleko | 7,1km |
| Av gradijent | 12,5% |
| Maks. gradijent | 22,3% |
| Sljedeći | 23. srpnja 2016. |
| Prijavite se | www.kitzbuehel.com / Nazovite +43 676 8933 51631 ili pošaljite e-poštu na [email protected] za detalje. |
Evora Gran Fondo
La Fausto Coppi sportski
