Katie Archibald, nedavna osvajačica tri nacionalne titule na stazi, sjedi s Biciklistom kako bi razgovarali o Olimpijskim igrama, cestovnim utrkama i poštovanju vozača automobila
Biciklist: Što znači više, zlatna olimpijska medalja u ekipnoj potjeri ili svjetski rekord koji ste postavili osvojivši je?
Katie Archibald: Najviše me uzbuđuje svjetski rekord. Nevjerojatno je biti olimpijski prvak, ali osjećaj da ideš tako brzo, osjećaj da sam u najboljoj formi koju sam ikada imao u životu – nisam religiozan, ali taj osjećaj da juriš kroz zrak je najbliži transcendenciji i istinskoj vjeri, nekoj vrsti fizičkog prosvjetljenja, jer ništa drugo ne postoji osim vas i truda.
Ne znam koliko će dugo stajati jer otkad se disciplina promijenila s 3 km na 4 km vidjeli smo kako svjetski rekord ide 'bam, bam, bam', a onda je malo stagnirao. Sada je na 4 minute i 10 sekundi i nadamo se da će proći barem nekoliko godina prije nego što nestane.
Cyc: Mora postojati puno povjerenja kada putujete tom brzinom i tako blizu vozaču ispred. Koliko je važno da se slažete?
KA: Ne morate biti prijatelji, iako bih rekao da jesmo. Sigurno nam olakšava raspravu o tome gdje želite da drugi vozač bude ako oni razumiju da želite najbolje za njih i za tim. Ono što mi smeta je kad je netko previše nježan. Ako se netko naljuti, pomislim, 'J, zabrljao sam ovdje' i pokušam to popraviti. Netko tko tome pristupi nespretno - 'Ooh, to je samo moje mišljenje i ne želim te uzrujavati' - samo želiš da to ispljune i kaže ti što zapravo nije u redu. To me ljuti. Što je smiješno, kad netko pokušava biti ljubazan i drag, ja to ne mogu podnijeti.
Cyc: Od Olimpijskih igara osvojili ste naslove u pojedinačnoj potjeri i omniumu na Europskom prvenstvu i šestom danu u Londonu, te u madisonu na Svjetskom kupu [i tri državna naslova - 30. siječnja]. Na što pripisujete svoj uspjeh?
KA: Ako počnem patiti rano u utrci, nije važno jer i netko drugi pati. Moj trener [Paul Manning] ima ovaj znak da mi kaže ako izgleda da drugi pate. Poslije će mi reći: ‘Bili su na koljenima. I ti si bio, ali znam da to nije važno.’ Sve dok postoji netko drugi u većoj boli, to zapravo nije ni važno. Jedina mana je što ovaj mentalni aspekt zapravo nije prisutan na treningu jer nema stresa, nema pritiska. Znam da nisam najteži trener, ali radim na tome.
Cyc: Koje su bile implikacije vaše nesreće tijekom madisona na krugu Svjetskog kupa u Glasgowu?
KA: Nije mi palo na pamet da se ne vratim [ona i Manon Lloyd osvojile su zlato], ali bio sam izvan sebe od uništenja kad sam saznao da d slomio mi je zglob. Tako je otežavajuća činjenica da je ovo jedina sezona [kada je UCI ponovno uveo ženski madison na elitnoj razini] da stvarno trebam svoje zapešće. Oduvijek sam želio biti dobar trkač za bodove, a odmaranje-rad-oporavak-ponovno-naporan-madison odgovara mojoj fiziologiji. Ne možete se izvući samo ako ste jaki - morate biti i pametni.
Cyc: Kako se timska natjecanja mogu usporediti s pojedinačnim utrkama?
KA: U timskoj potjeri ili madisonu, moraš biti udoban i opušten jer se netko drugi oslanja na tebe da ga držiš na okupu. Ali kad sam odradio omnium na Euru [završivši prvi], stres na dan utrke bio je nevjerojatan jer nije bilo nikoga drugog tko bi me gotovo prisilio na ulogu smirenosti. Budući da sam to bila samo ja i neće utjecati ni na koga drugoga, čupala sam kosu. Pustite se da se malo pirja.
Cyc: Upravo ste potpisali za Team WNT Cycling UK [nakon dvije sezone s Dame Sarah Storey's Team Podium Ambition]. Kakvi su vaši planovi za put ove godine?
KA: To bi trebala biti moja najveća cestovna sezona ikad jer će biti dovoljno daleko od Olimpijskih igara u Tokiju da imam puno slobode obavljanja vlastitih poziva kalendar utrka. Stoga se nadam da ću voziti Women's Tour, Tour de Yorkshire i dobiti malo etapnih utrka. U timu imamo Hayley Simmons, Emily Kay i Eileen Roe, a pretpostavljam da će Eileen ciljati na Igre Commonwe altha 2018. [za Škotsku] tako da će biti vrlo uzbudljivo raditi s njom u sezoni koja prethodi.
Cyc: Kako vam se čini utrka na cesti u usporedbi sa stazom?
KA: Volim cestovne utrke, to je samo nedostatak varijacija u treningu – nisam veliki obožavatelj pet ili šest sati treninga, ako bih m pošten. Ne postoji velika količina mentalne stimulacije. Uz stazu, bit ću u teretani, na turbu, bit će specifičnih napora na cesti, brzinskih treninga. Gledajući me možete pogoditi da nisam najjači penjač, ali mislim da sam dovoljno snažan za kratke, oštre uzbrdice utrke kao što je Women's Tour.
Cyc: Imali ste uspjeha kao tinejdžer na travnatoj stazi Highland Games, ali jeste li planirali postati elitni biciklist?
KA: Imao sam mjesto na Sveučilištu u Glasgowu gdje sam studirao francuski i mislio sam da će nakon toga doći praktična karijera. Mjesto sam odgodio godinu dana kako bih mogao živjeti u Francuskoj, gdje sam imao dogovoren posao u vinogradu. Trebao sam odletjeti odmah nakon British Junior Nationals. Otišao sam na nacionalno prvenstvo ne očekujući puno, ali sam otišao kao juniorski nacionalni prvak [pojedinačna potraga] sa srebrnom medaljom [utrka na bodove] i puno se glava okrenulo. Sve je pokvarilo. Na kraju sam ponio svoj bicikl sa sobom u Francusku i trenirao cijelo vrijeme. Ljudi poput Graemea Herda [glavni trener Škotskog biciklizma u to vrijeme, a sada DS u ekipi WNT Cycling UK] razgovarali su sa mnom i nakon samo dva mjeseca u Francuskoj ostavio sam sve, vratio se kući, počeo raditi u teleprodaji u tatinoj trgovini kreveta i trenirao sam sve dok više nisam morao raditi.
Cyc: Pokazuju li vam vozači više poštovanja ako vani trenirate u Team GB opremi?
KA: Ne. Kad se vratim kući s vožnje bicikla po cestama ui oko Manchestera, to je s uzdahom olakšanja. Čak i na seoskim stazama dok smo vozili bicikl dvoje uporedo, imali smo ljude koji su nam trubili s druge strane ceste i vikali: 'Jedno po jedno!' Ljudi vas pretječu da bi skrenuli lijevo ili su vam na stražnjoj strani. Pomislite: ‘Zašto si daješ sve od sebe da si uništiš dan, da vrištiš na nas?’ Lako se dogodi barem jedan incident u svakoj vožnji. Ponekad sam malo depresivan zbog toga. Počinjete razmišljati: 'Zašto je svijet toliko ljut da te netko želi srušiti s bicikla?'
Cyc: Imali ste sudar pri brzini od 70 mph 2015. dok ste vozili svoj motor Triumph Thruxton. Planirate li kupiti novi?
KA: Da, mislim da ću kupiti jedan ovog proljeća. Koristio sam ga za putovanje na posao, ali vozio sam ga više kao način da razbistrim glavu, da izađem na ugodnu vožnju, ali se ne vratim s bolnim nogama – osim tog puta sam se vratio s jako bolnom nogom [puknuće stražnjice križni ligament koji ju je izbacio iz Svjetskog prvenstva u stazi 2016.]. Samo volim ići brzo. Možda to ne bih trebao reći – zvuči loše!
Cyc: Jeste li bili na vjenčanju Jasona Kennyja i Laure Trott?
KA: Ceremonija je bila za obitelj i bliske prijatelje, ali ja sam otišao na večer. Bila je to dobra zabava. Zapravo, izgubio sam se i pojavio se baš kad se besplatni bar zatvorio. Bio sam izjedan. Ja sam doslovno bio prva osoba koja je morala platiti piće.
