Alpen-Traum prevodi se kao 'Alpski san', ali uz ovako tešku vožnju mogao bi postati noćna mora
Smeta mi. Već sam imao ovaj problem, ali nikad ovako ozbiljno. Ne želim izgubiti kontakt s brzom grupom jahača za koju sam se držao od početka događaja, ali stvarno, stvarno moram piškiti. Pljušti kiša, dovoljno jaka da razmišljam o tome kako jednostavno obavljati nuždu u kratkim hlačama. Ionako su natopljeni, a osjećaj zagrijavanja mogao bi biti prilično ugodan s obzirom na to koliko je trenutno hladno. Ali nekako se ne mogu natjerati da to učinim. Možda je to činjenica da sam tek nešto više od 50 km do onoga što će biti jedan od najdužih dana koje sam ikad imao na biciklu, i ne sviđa mi se sjediti u lokvi mokraće zbog onoga što će izgleda biti vjerojatno barem još osam sati. Ubrzo, znak uz cestu u Elmenu pokazuje da se približava prva stanica za hranjenje. Možda konačno mogu skockati do zahoda, a da ne ostanem sam jahati u maglovitom mraku zore. Dok se spremam zaustaviti se na odlagalištu gdje nas čeka niz stolova prepunih slatkih i slanih poslastica, na moj užas, čini se da nitko drugi u ovoj grupi ne usporava. Spuštam se na začelje gomile, pokazujući svoju namjeru da stanem, a svi drugi vozači osim jednog samo jure pokraj njih, spuštenih glava.
Nemam izbora nego zaroniti u grmlje. Ponovno izranjajući iz šipražja s golemim osjećajem olakšanja, gledam prema cesti koja vijuga prema obronku i skupina je već nestala iz vida. Pomirio sam se s činjenicom da je to posljednje što ću danas vidjeti od njih, bez ogromnog napora koji bi me kasnije zasigurno doveo u svijet nevolja. Pa se okrenem i odlučujem za zaklon u šatorima za popunjavanje
moji obrazi sa svježim narančastim segmentima i moji džepovi sa zalisnicama.
Veće, duže, više
Srećom, drugi vozač koji je također odlučio stati je Brendan Milliken iz Endure, tvrtke za odjeću koja sponzorira događaj. Brendana je lako uočiti jer je od glave do pete odjeven u Movistar timsku opremu (Endura je sponzor ekipe). Previše je svjestan pravila 17 u vezi s nošenjem profesionalne opreme kad nije profesionalac, ali ima dobar izgovor. Slučajno je on tjelesni dvojnik Naira Quintane, pa ga često pozivaju da testira prototipove svoje opreme. Alpen-Traum se već pokazao brutalnim poligonom, a mi smo tek počeli. Barem imam prijateljskog suputnika (koji također govori engleski, budući da su većina sudionika Nijemci) dok se zajedno pridružujemo ruti.
Čini se da je najnoviji trend za sportiste da se natječu za pravo na hvalisanje oko toga tko ima najluđe udaljenosti, najviše prolaze ili jednostavno najviše penjanja. Endura Alpen-Traum postavlja ljestvicu prilično visoko. Sada u svojoj drugoj godini pokriva udaljenost od 252 km i uključuje ogromnih 6078 m vertikalnog uspona. Za usporedbu, Marmotte, jedan od najtežih sportova u kalendaru, uključuje relativno benignih 5, 180 m. Neuobičajeno za sportiste, Alpen-Traum je ruta od točke do točke koja usput posjećuje četiri zemlje (s povratnim autobusom sljedeći dan) i obećava obilje zabave i boli, ali ne nužno u jednaka mjera. Ovo nije događaj na koji treba doći nepripremljen.
Jutros, skroz mokri, hladni i u potpunom mraku, svečano smo napustili grad Sonthofen u Njemačkoj u podnožju Alpa, uz uobičajenu fanfaru sportskog starta koja je pomalo prigušena. Bilo je manje od 5°C na početku, a nakon samo 10 km pokušaja da prokrvim svoje ekstremitete, natjerao sam svoje mišiće da vuku bicikl i tijelo preko prvog od šest prolaza rute – 6 km uspona na Prijevoj Oberjoch, koji doseže 1155 m i ima prosječni nagib od 4%. Bilo je to nešto više od krtičnjaka u usporedbi s nekim od divova na profilu rute, ali sigurno se nije činilo kao blag početak dana. Pričvrstio sam se za prednju skupinu na cesti, i dok je kiša zapljuskivala cestu, a ledeni sprej s kotača ispred natapao moje lice, nisam mogao a da se ne zapitam zašto to radim. Sve o čemu sam mogao razmišljati dok sam se spuštao, dok sam se neprestano udarao po bedrima kako bih pokušao vratiti osjećaj u prste, bilo je da stvari mogu biti samo bolje.
Prešli smo granicu iz Njemačke u zapadni kut Austrije prilično brzo nakon spusta niz Oberjoch, i dok Brendan i ja sada tapkamo u ritmu koji je malo društveniji nego ranije tijekom dana, nalazimo se idući postupno u visoke Alpe. Napokon kiša popušta. Prije nego što ove večeri stignemo do cilja u talijanskom skijalištu Sulden, naći ćemo se u vožnji (u dva odvojena navrata) u Švicarskoj, prije nego što konačno prijeđemo u Italiju, sa samo sitnicom od još pet prolaza za rješavanje, jednog od koji je slučajno moćni Stelvio na oko 200 km. Alpen-Traum se možda ne može pohvaliti zbirkom uspona i planina urezanih u trkaći folklor, ali njegova ruta izaziva poštovanje, ako ne i izravni strah.
Gore i gore
Dok se nazire prijevoj Hahntennjoch, stvari će po prvi put postati strme. Cesta se penje gotovo 1000 m u 14,7 km do svog vrha na 1894 m, s rampama koje se povremeno povećavaju do 15%. To će biti velika prepreka za štikliranje popisa. Postoji nekoliko ukosnica u ranim fazama, ali gornji obronci su uglavnom duži, naporniji prijelazi uz planinu.
Osjećam se kao muka i brinem se da mi noge danas nisu dorasle tome. Moja jedina nada je da bi mi prognozirano poboljšanje vremena moglo dati poticaj za pomlađivanje. Trenutno smo još uvijek obavijeni maglom na ovoj visini, a temperatura je jedva iznad nule. Šteta jer sam siguran da propuštamo neke spektakularne poglede kako se približava vrh Hahntennjocha. Osjećam se zahvalno što se penjem na ovaj vrh, nadam se malo oporavka na dugom spustu. Bili smo unaprijed upozoreni na ovu dionicu zbog mogućnosti postizanja ozbiljno velikih brzina u kombinaciji s nekoliko neočekivano uskih zavoja, kao i nekih loših uvjeta na cesti. Kiša je možda prestala, ali asf alt se još uvijek natapa, a ja u potpunosti namjeravam obratiti pažnju na oprez jer gravitacija počinje ubrzavati moj tempo. Međutim, kočnice me ne ispunjavaju samopouzdanjem jer se karbonska kočna površina mojih kotača bori s tim. Umjesto da se oporavim na spustu, osjećam se kao da trošim gotovo isto toliko energije kao na usponu kroz strah i drhtavicu, kao i povremeno stiskanje poluga svom snagom koju moje šake s bijelim zglobovima mogu skupiti. Nervozna sam olupina kad konačno stignem do dna doline i predgrađa slikovitog austrijskog gradića Imsta, gdje smo također upozoreni da će lokalna policija provjeravati naše brzine i na licu mjesta nametnuti kazne svatko tko prelazi granice grada.
Stiže stanica za hranu i pozdravljam priliku da sjedim na travi dok unosim nešto kalorija. Stvarno bi mi dobro došla šalica vrućeg čaja ili kave, pa sam u iskušenju da nakratko zaobiđem Imst, ali bolje razmislite. Moram zadržati svoj zamah. Još je dug put do toga.
Usponi i padovi
Ponekad ruta Alpen-Traum ima osjećaj njemačke učinkovitosti. Neke bih dionice opisao kao više "svrsishodne" nego lijepe - jednostavno služe da dovedu jahače do sljedećeg planinskog prijevoja na najizravniji mogući način. Nalazimo se na nekim prilično glavnim cestama, ali kako je subota ujutro još prije 10 sati, promet nije veliki problem.
Landeck, na oko 115 km naše vožnje, početni je grad za opciju kraće rute, a prema mom satu tek ću proći prije nego što taj događaj počne. Budući da je vrijeme sada znatno ugodnije u dolini, oni vozači u redu za kraću opciju (neću je nazvati 'lakšom rutom' jer je još uvijek gotovo 150 km i uključuje Stelvio) nisu svjesni patnje koju su podnijeli oni iz nas koji smo se vozili već skoro četiri sata, dok su oni ispijali kave u toplini svojih hotela. Nije da sam ogorčen. Izbezumljeni maršal koji maše zastavom uvodi me u skretanje ulijevo nedugo nakon izlaska iz grada, što označava početak Pillerhöhea, sljedećeg niza uspona Alpen-Trauma, koji stoji na 1559 m sa 7,4 km. u prosjeku od 9%, ali s gradijentima do 16%.
Vozio sam sam već neko vrijeme (izgubio sam Brendana iz vida tijekom svog nervoznog spuštanja), pa je bio pravi šok kada vozači iznenada počnu juriti pored mene. Vrlo brzo me preplavi beskonačan niz novopečenih jedinki koje lete kraj mene kao da mirujem. Nije dobro za moral i nemam energije da se uhvatim u lov, pogotovo znajući da najteži usponi tek dolaze. Barem je spuštanje s Pillerhöhea postalo ugodnije zbog sada suhih uvjeta i mojih kočnica koje učinkovito rade. Do trenutka kada stignem do vrha sljedećeg uspona uz Reschenpass, nakon što sam napunio svoje rezerve na stazi u Naudersu, iznenađen sam što se odjednom osjećam prilično veselo, unatoč tome što sam u sedlu već više od šest sati.
Strada Statale 40 vodi nas na talijansko tlo, a njen glatki asf alt presijeca dugu cik-cak vrpcu crne boje kroz bujnu zelenu dolinu. Osjećaj je poput motociklističke staze. Zavoji su široki, otvoreni i ravni, a voziti ih brzinom prava je gužva, iako u dolinu također puše jak vjetar i ponekad se moram boriti da me ne odnese preko traka. Bez obzira na to, pun sam adrenalina dok jurim kroz grad Laatsch i prolazim kraj prekrasnog jezera Reschen s druge strane.
Kućno i suho
Sve što je prošlo (sada više od sedam sati) zapravo je samo zagrijavanje za glavni nastup. Sada smo se vratili u Švicarsku i idemo prema Santa Mariji, što je kontinuirani uspon prije nego što uopće stignemo do početka zloglasnog prolaza Umbrail, jednog od tri načina da se popnemo na moćni Passo dello Stelvio (Nijemci ga zovu Stilsfer Joch). Prijevoj će nas odvesti na 2501 m, prije nego što se uključimo u glavnu rutu od Bormia za preostalih 256 m do vrha na 2757 m, nakon ukupno 17 km penjanja na prosječnom nagibu od 8%. Kaže se da je Fausto Coppi zaradio nadimak 'Campionissimo' na ovim padinama nakon mnogih epskih bitaka koje je vodio na Stelviu tijekom Giro d'Italia. Riječ 'ikoničan' jedva da je opravdana.
Mentalno tražim od svoje strojarnice više snage, ali odgovor je ograničen. Čini se da su moje rezerve možda već potrošene. Užurbano tražim hranu po džepovima i brzo srknem dva energetska gela. Kliknem na najveći zupčanik, misleći da će kratko okretanje malog zupčanika malo ublažiti napor, ali stvarnost je da neću još dugo mijenjati donju brzinu. Vrlo sam zahvalan na kompaktnom lančanom setu i na tome što sam na jednom od najlakših bicikala koje novac može kupiti, ali još uvijek ima trenutaka na nekim strmijim rampama Umbrail Passa kada mi se čini kao da se jedva uopće krećem. Na kraju sam stigao na vrh Stelvija nakon 10 sati jahanja i blizu dva sata patnje samo na ovom usponu. Blizu sam prijelomne točke, a još nismo gotovi.
Niska temperatura ne dopušta puno vremena za odmor i uživanje u pogledu na vrh. Drhtim do otprilike treće ukosnice nizbrdice i preostaje mi još 45 prije nego što uspijem doći do topline doline ispod i ponovno pokrenuti mišiće. Dok stignem u Gomagoi i posljednju stanicu za hranjenje, ja sam blijeda sjena čovjeka koji je jutros napustio startnu liniju. Kraj je udaljen samo 12 km, ali ja sam bolno daleko od cilja. Posljednji dio je praktički cijeli uzbrdo, završava na skijalištu u Suldenu na gotovo 1900 m. Prosječni uspon do tamo je 7%, a baš kao i ostali usponi na ruti ima rampe od 16%.
Samo pomisao da ne postoji način na koji mogu odustati ovako blizu kraja pokreće mi radilice. Od hrane i energetskih pića više nema nikakve koristi. Zapravo samo pojačavaju mučninu u želucu. Nikada se zapravo potpuno ne zaustavim, ali ponekad sam blizu. Zaokružujući zadnjih nekoliko zavoja, preplavljuje me olakšanje kad vidim ciljnu zastavu, a tu je čak i kratka nizbrdica kroz središte grada koja me šalje u trenutak u kojem sam bio voljan doći zadnjih sat vremena. Gotov sam. Sat kaže da mi je trebalo samo 11 sati. Pobjednik je uzeo osam i pol.
Nekoliko sati kasnije, ponovno se osjećam malo ljudskije. Andreas Schillinger, profesionalac Teama Netapp Endura, pridružio nam se na večeri, nakon što je završio šesti. Vozio je Tour de France samo šest tjedana prije toga, pa je svima prisutnima donekle zadovoljstvo kada je izjavio da mu je Alpen-Traum teži od bilo čega što je prije iskusio: 'Čak ni na Touru nema etapa ovako teško i dugo. To je sve što trebam čuti da bih bio zadovoljan današnjim dolaskom do cilja.
