Iako nije toliko poznata po svom biciklizmu kao neki od svojih mediteranskih susjeda, Sardinija nudi bogat izbor za neustrašive vozače
Karte su lijepe stvari. Njihove konture, linije i simboli prikazuju povijest kao i topografiju te bilježe detalje kao i udaljenost. Čak i besplatna brošura lokalnog turističkog ureda, poput one koju dobijemo po dolasku na Sardiniju, puna je više intrige i romantike od najblistavijeg GPS uređaja.
Stoga mi uvijek slama srce kad hotelski recepcionar ili turistički vodič izvadi svoj biro i našvrlja po karti samo da ilustrira najbrži put od točke A do točke B. To pokazuje malo poštovanja prema vještini i hrabrosti istraživači, navigatori, piloti i kartografi koji su posvetili svoje živote stvaranju ovog šarenog spleta koordinata, visina i mjerenja. Karte su izvanredni artefakti i tako ih treba tretirati. A sada je ovdje Marcello kako nosi flomaster na moju Carta Stradale Sardegna u mjerilu 1:285 000 i nagrđuje njezinu šarenu geometriju svojim nepromišljenim škrabanjem.
Jednim neopreznim potezom uništio je srednjovjekovni dvorac, obalnu marinu, spektakularni obalni pojas i razne stoljetne povijesne spomenike, uključujući španjolske osmatračnice i megalitske grobnice. A ovo besmisleno prekrajanje povijesti i geografije došlo je jer sam slučajno prehlađen.
Do dolaska na Sardiniju, dva tjedna nisam bio na biciklu. Prvih od tih tjedana uglavnom sam bio vezan za krevet. I tijekom 32 uzastopna sata tog prvog tjedna, spavao sam solidno, doziran Lemsipom i paracetamolom do jaja. Moj prvi napad muške gripe u pet godina učinio me slabim kao mače.
Ali to ne vrijedi ništa u očima Marcella koji, poput većine mediteranskih domorodaca, jednostavno ne može shvatiti koncept prehlade. Koliko god sam puta gestama i riječima pokušao dočarati da moje tijelo ne radi optimalnim kapacitetom, naišao sam na pristojno, ali praznoočno nerazumijevanje. Bilo bi lakše pokušati objasniti kremu.
‘Dakle, možete li predložiti petlju koja nije preduga?’ pitam pokazujući na kartu.
‘150 kilometara,’ je odgovor.
‘Hmm, to je malo dugo. I dosta je brdovit. I još uvijek se osjećam malo zagušeno.’
Marcellov um očito se bori s apstraktnim konceptom virusa izazvanog umjerenom klimom. Ponavlja, '150 kilometara.'
Uzimam kartu. "Što je s ovim?" kažem, pokazujući na vijugavu bijelu liniju koja odvaja veliki komad kvrgavosti. I tada Marcello udara svojim flomasterom, obezvrjeđujući stotine godina istraživanja i mjerenja prije nego što konačno objavi, 'To će ga učiniti oko 40 km kraćim', ali tonom glasa koji implicira da nije bliže razumijevanju zašto bi itko trebao želite učiniti takvo što.(Usput, upamtite tu vijugavu bijelu crtu – ona će igrati važnu ulogu kasnije…)
VIP tretman
Naša domaćica Maria Cristina dočekuje nas na doručku u hotelu Villa Asfodeli pomalo nervoznim izgledom nekoga tko ima posla s potencijalnim izazivačem problema.
‘A za doručak nudimo nešto malo drugačije, jer znamo da imate posebne potrebe,’ kaže ona. Čini se da misli da škare i druge oštre instrumente treba ukloniti iz mog dosega samo zato što nosim kratke hlače od likre i imam problema s hodanjem u kopačkama. Ali zapravo ona prihvaća novi, susretljivi stav Sardinije prema biciklistima, koji se otprilike može sažeti kao: 'Znamo da ste vi normalni ljudi baš kao i mi, stvarno.'
Kao što kaže Marcello, ‘Hotelijeri vide bicikliste malo drugačije, pa ih pokušavamo uvjeriti da se ne moraju brinuti, da biciklisti vole iste stvari kao i drugi turisti.’
Marcellova tvrtka, Sardinia Grand Tour, upravlja avanturističkim itinerarima već 12 godina, ali je tek nedavno primijetila primjetan rast potražnje za cestovnim biciklističkim turama. Sardinija možda nema ugled ili naslijeđe drugih mediteranskih otoka kao što su Mallorca i Korzika, ali tvrdi da ima ceste i krajolike ništa manje impresivne. Sad kad smo se konačno dogovorili oko rute, u to ću se sam uvjeriti.
Dok napuštamo hotel u selu Tresnuraghes, niz besprijekorno dotjeranih mještana pristiže u crkvu nasuprot na nedjeljnu jutarnju službu: mladići u neprikladnim odijelima i kravatama; hihotanje tinejdžerica s vrpcama u kosi i telefonima u rukama; muškarci s dizajnerskim sunčanim naočalama i strništima; njihove žene koje drže bebe i iste torbice. Nasmijani su i sretni. Nitko od njih ne dolazi biciklom. Šokira me praznina njihovih života.
Napuštamo selo i uskoro nam se pruža panorama zapadne obale Sardinije i njezinih namreškanih, sprženih brda. Dan je bez oblaka, miran. Slijedimo cestu do rijeke Temo, ubrzo stižemo do prekrasnog, užurbanog mjesta Bosa. Prelazimo rijeku preko kamenog mosta prije nego što uđemo u labirint uskih, popločanih ulica i visokih zgrada pastelnih boja. Za nedjeljno jutro, to je košnica aktivnosti. Turisti sjede ispred barova i restorana ili lutaju između stolova nakrcanih vinom i sirom (to je festival vina, kaže Marcello). Nasmijani su i sretni. Nitko od njih ne vozi bicikl. Šokira me praznina njihovih života.
OK, znači Marcello mi je rekao da slijedi uspon od 12 km i pomalo sam ljubomoran na sve te sretne, nasmijane ljude koji uživaju u kavama, ručku ili kušanju vina bez ikakvog duha od 12 km penjati se nadvijati nad njima. Sve pripisujem antibioticima koje još uvijek uzimam i Marcellovom bezobzirnom vandalizmu moje karte koja, čak i prije nego što ju je uzeo flomasterom, nije dala nikakve naznake nečeg tako napornog kao što je uspon od 12 km. rano na ruti.
Imamo macchiato ispred bara. Marcello mi priča kako je studirao 'biciklistički i vinski turizam' na sveučilištu. Razmišljam kako te riječi prije nekoliko godina nikada ne bi stale u istu rečenicu. Kaže mi kako su svi biciklisti 'velika djeca u srcu', ali naporno je radio kako bi uvjerio hotelijere i druge pružatelje usluga da očekuju razinu usluge za odrasle: 'Dobra hrana, lijepe sobe i mirna noć.' Zato je Maria Cristina imala bio sam toliko nestrpljiv da zadovoljim svoje 'posebne potrebe' ranije.
Plaćamo račun i nespretno škljocamo po kaldrmi do naših bicikala kako bismo se vratili uz obalu rijeke s palmama i preko mosta do supermarketa. Sljedeće selo je na vrhu uspona, a Marcello nije siguran hoće li njegov restoran i dalje biti otvoren za ručak ili ne, pa smo odlučili opskrbiti se kruhom, sirom i voćem.
Početak uspona vodi nas primamljivo blizu sivog, turobnog dvorca koji dominira obronkom iznad Bose. Ispod svojih 800 godina starih zidova, još jedan red stolova na kockama dijeli vino, hranu i sreću turistima, ali prizor mi je bezosjećajno otet dok cesta oštro skreće ulijevo. Odjednom smo samo ja, Marcello i cesta koja nestaje u toplinskoj izmaglici ispred nas. Nema više nasmijanih crkvenjaka ni veselih turista. Zapravo, ostatak dana gotovo da neće biti nikakvog prometa.
Marcello mi kaže da Sardinija – koja je veća od Walesa – ima samo 1,5 milijuna stanovnika. To je druga najniža gustoća naseljenosti u bilo kojoj talijanskoj regiji. Dok se postupno penjemo, vidimo brda i grebene otoka koji se protežu prema istoku. Uobičajeni znakovi civilizacije – stupovi, radio jarboli, dimnjaci, mrlja sela ili daleka maglina autoceste – svi nedostaju. To je samo valovita šara šipražja, šuma i neplodnih padina. Šokira me njegova praznina.
Od McEwena do Aru
Najviše prometa koje je ovo područje ikada vidjelo bilo je 2007. kada je 2. etapa Giro d'Italia protutnjala ovim padinama na putu do cilja sprinta (pobijedio Australac Robbie McEwen) u Bosi.
Etapa sljedećeg dana do Cagliarija bila je zadnji put da je Giro posjetio Sardiniju, iako je Marcello optimističan da bi se uskoro mogao vratiti zahvaljujući podvizima najpopularnijeg biciklističkog sina na otoku, Fabia Arua, koji je rođen oko 100 km južno od ovdje. 'Svi smo ga podržavali tijekom ovogodišnjeg Gira [gdje je završio drugi u ukupnom poretku nakon Alberta Contadora],' kaže Marcello. 'Bio je na glasu kao snažan jahač dok je živio ovdje. Pobijedio je na mnogim lokalnim utrkama prije nego što je otišao na kopno s 18 godina.’
Pitam se je li Aru ikada vježbao na usponu koji sada brusimo. Nije posebno strmo, ali se vuče zauvijek. Bez prometa ili zgrada uz cestu, pravilni, lijeni zavoji jedina su smetnja s nemilosrdnog nagiba. Ubrzo smo izgubili iz vida Sardinsko more iza nas. Ispred nas, dio lažne ravnice isprekida uspon prije nego što se još jednom probijemo prema gore. Još jednom - i ne posljednji put - zadivljen sam prazninom i tišinom svega toga. Tiho, to jest, osim mog pneumoničnog piskanja dok se pokušavam držati za Marcellov volan.
Mislim da je ime sela u koje konačno stižemo Montresta, iako je zadnjih nekoliko slova na mojoj karti izbrisao Marcellov flomaster. Nalazi se na padini s pogledom na šume pluta i hrasta i biljku čiji je gorki miris djelovao kao Vicksov inhalator na moje nosnice cijelim putem uz uspon, asfodel, koji se koristi za pletenje košara i ukrasa na rasprodaji u mnoge sardinijske suvenirnice i omiljene među određenim vrstama turista.
Kao što se i strahovalo, jedina tratorija u selu je zatvorena, ali žeđ gasimo Colom iz obližnjeg bara. Jedan od mještana lijepo je odjeven u par nazubljenih kožnih gamaša do koljena. Od Marcella doznajemo da je pastir, a gojzerice su mu neophodne kako bi ga zaštitile od koprive na okolnim poljima. Sumnjičav sam. Njegove nogavice izgledaju previše besprijekorno. A gdje su mu koze? Naravno, dok napuštamo selo, Marcello otkriva da je zapravo bio slobodan dan pastira, ali on bi obukao svoje najbolje kamašne kako bi nedjelju proveo lenčugajući za šankom. Cesta se nekoliko kilometara spušta nizbrdo prije oštrog lijevog zavoja i nastavka rada u malom prstenu jer započinjemo još duži uspon od 15 km koji će nas odvesti do grebena i najviše točke naše rute.
S valovite kralježnice grebena pruža se širok pogled na unutrašnjost Sardinije. Planine s ravnim vrhovima uzdižu se iz bujnih dolina. Kasno je proljeće, tako da otočna vegetacija još nije isušena od vrućine i suhoće. Dok se cesta ravna, shvaćam da sam gladan. Proždrljiv, zapravo. Ali jedini znak civilizacije je crkva, koja stoji sama usred ničega. Još jednom, praznina ovog mjesta je zapanjujuća. Ako je crkva još uvijek u uporabi, njezini su nedjeljni štovatelji odavno otišli. Na suprotnoj strani ceste nalazi se česma i kamene klupe u hladu stabala. Zaustavljamo se i odlazimo na piknik. Nikada se ne bi smjela podcijeniti obnavljajuća moć malo zgnječenog bageta sa šunkom i sirom u supermarketu.
Vijugavi komad
Prelazimo sljedeći uspon i ponovno se ujedinjujemo s pogledom na more. Malo dalje nalazi se moderni gradić na brdu Villanova Monteleone, gdje je ruski vozač (i sadašnji član Tinkoff-Saxo tima) Pavel Brutt predvodio bijeg petorice na putu do Bose na Giru 2007. godine. Cesta se nastavlja do popularnog ljetovališta Alghera, ali mi trebamo ići prečacem - 'vijugavom bijelom crtom' koju su Marcello i njegov flomaster tako prezirno odbacili nekoliko sati ranije. Pronalazimo skretanje i lagano silazimo sa sedla za još jedan kratki, ali testni uspon. Stižemo na vrh kako bismo pronašli još jedan spektakularan pogled na obalu, ali nisu tirkizno more ili daleke planine preko zaljeva Alghero ono što je privuklo našu pozornost. Točno ispod nas je nešto mnogo uzbudljivije.
Cesta na kojoj se nalazimo – ta ‘bijela vijugava linija’ koja je izgledala tako neugledno na mojoj karti – spušta se do mora u dugom i labirintskom nizu zavoja i ukosnica. Proveli smo dobrih 20 minuta gledajući prema dolje i pokušavajući ocrtati njegov tok jer redovito nestaje iza skupina drveća ili ispod stjenovitih prevjesa. Izgleda kao velika siva zmija koja klizi unutra i iz šipražja.
Na karti ne zaslužuje broj. Čak i ne povezuje dva naselja. Spaja jednu prazninu s drugom. Ni karta ne pokazuje koliko je ovaj dio asf alta krivudav i prostran. Kao što sam rekao za doručkom, karte su prekrasne stvari, ali postoje neke ceste čak ni one ne mogu dočarati uzbudljivu, čarobnu prirodu.
Nepotrebno je reći da je spust pravi užitak. Osjećam kako se moja sluzava paučina otpuhuje jednom zauvijek. Pri dnu se spajamo na obalnu cestu natrag za Bosu. Zabava još nije završila, jer ovaj dio ceste od 36 km je rollercoaster, uzdižući se na strmim liticama i obilazeći udaljene uvale. Greben iznad mene prošaran je ruševinama stražarnica koje su sagradili Španjolci tijekom svoje 400-godišnje vladavine otokom. Blizu vrha najduže valovitosti, nakon gotovo 10 km sa samo nekoliko kratkih predaha, susrećem prvu kolonu prometa od izlaska iz Bose: konvoj turista koji voze brdske bicikle i nose japanke i šešire za sunce.
Umjesto da se vratimo našom rutom slikovitim ulicama Bose, nastavljamo nekoliko kilometara uz obalu, gdje cesta naglo završava uz ogroman kameni zid. Posljednjih 7 km naše vožnje bit će solidno uzbrdo.
S mojim dišnim putovima koji se osjećaju nezačepljenima kao što su bili tjednima, Marcello i ja počinjemo napadati jedno drugo s guštom. On ima prednost što zna gdje su strmi dijelovi - on pokreće jedan napad baš kad se znak '10%' pojavi na vidiku - ali ja imam poticaj ljutnje koja je tinjala cijeli dan pod vrelim mediteranskim suncem. Kad sam ga izgurao do 'ciljne crte' ispred našeg hotela, konačno sam se osvetio što mi je sedam sati prije oskrnavio mapu svojim flomasterom.
Uradi sam
Putovanje
Najbliža zračna luka Tresnuraghesu na Sardiniji je Cagliari, do koje iz Ujedinjenog Kraljevstva leti nekoliko zračnih prijevoznika. Vrijeme transfera do sela je oko dva i pol sata. Alternativno, možete letjeti do Olbije, koja se nalazi na sjeveroistoku otoka, ali to bi dodalo otprilike sat vremena vašem vremenu presjedanja.
Smještaj
Odsjeli smo u šarmantnom obiteljskom hotelu Villa Asfodeli (asfodelihotel.com, dvokrevetne od £60 B&B po noćenju, uključujući najam bicikla) u središtu Tresnuraghesa. Osim što nudi "posebne potrebe" biciklista s obilnim doručkom na bazi švedskog stola, hotel nudi potpuno opremljenu stanicu za bicikle gdje možete unajmiti cestovni bicikl ili servisirati vlastiti. Hotel se može pohvaliti prekrasnim vrtovima i bazenom s pogledom na Sardinsko more.
Za hranu, tu je pizzerija u susjedstvu, ili možete putovati 7 km dolje do grada Bosa uz rijeku gdje se nalazi niz restorana. Uživali smo u slap-up obroku sardinijskih specijaliteta – uključujući morskog ježa, carpaccio od tune i sipe u vlastitoj tinti, zaliveni bocom lokalnog Nieddera roséa – za 30 € po glavi u restoranu Borgo Sant'Ignazio u starom grad.
Hvala
Hvala Marcellu Usali na organizaciji logistike našeg putovanja. Njegova tvrtka, Sardinia Grand Tour, nudi vođene i samostalne biciklističke ture oko otoka, uključujući hotelski smještaj i najam bicikala. Vodeni obilasci od sedam noćenja, uključujući prijevoz do zračne luke, smještaj i većinu obroka, počinju od 1090 € (776 GBP). Više detalja na sardiniagrandtour.com.
